Ovo je literatura za žene koje drže do sebe…

Tri sestre – Anton Pavlovič Čehov

Čehova treba uzimati cijelog, svakodnevno kroz život, u omanjim dozama, jer je lijek i jer je najveći. A Maša, Olga i Irina venu u svojoj palanci maštajući o odlasku u Moskvu, ali ne radi se tu o Moskvi, nego o širini, slobodi i jednom nezagušljivom ženskom i ljudskom životu.

Lutkina kuća / Nora – Henrik Ibsen

Nora je, sa još nekim svojim književnim sestrama, u XIX vijeku razbila lutkinu kuću građanskog braka, i od tada je građanski brak nešto nezamislivo. Neka vas ne zavara saznanje da ga milioni ljudi dan-danas žive: to nije više to, samo se tako zove.

Gospođa Bovari – Gistav Flober

„Gospođo Bovari, ja sam“, govorio je zagonetno Flober. Ali, s njim ili bez njega, gospođa Bovari se, makar i zaluđena lošom lektirom, odvažila na „romantičnu ludost“ koja opravdava ljudsko postojanje. I krenula u jednu hrabru vožnju kočijom, vožnju koja još traje.

Ana Karenjina – Lav Nikolajevič Tolstoj

Ruskinje su drugačije vaspitavane, kad nešto „nije u redu“, misle da su nužno same krive za to. Ana se bacila pod voz, ali je prije toga mudri, veliki džangrizavac i spahija Tolstoj ispričao jednu od konstitutivnih priča istorije modernog romana, ali i poimanja ljudske slobode i ženske nezavisnosti. Okej, Ana je skončala loše, ali je otvorila put…

Dablinci – Džejms Džojs

Možda najbolja zbirka priča ikada, koja sadrži onu svakako najbolju: Mrtvi, to je priča o ljubavi i gubitku, o nenadoknadivosti njegovoj, ali i o tihoj, neprimjetnoj tuzi drugorazrednosti svega i svakoga ko dolazi „poslije“, ko voli onoga ko živi u sjenci tog svog „mrtvog“. A snijeg svejednako pada na svijet i prekriva sve živo i neživo, i neće stati više nikada.

Tonio Kröger – Tomas Man

Tonio je zaljubljeni umjetnik, ali zlatokosa ljepotica koju voli prednost će dati „solidnoj prilici“, uštogljenom građaninu, trajno mu slomivši srce. A ko odbaci Tonija, prije ili kasnije dobije Gustava „Smrt u Veneciji“ Ašenbaha.

Deset malih crnaca – Agata Kristi

Osvetu je, kažu, najbolje servirati hladnu. Ovo je knjiga o osveti prerušenoj u pravdu, ali, gle, ta pravda nikoga neće zadovoljiti, samo će povećati količinu zla na svijetu. Osim što je sjajan krimić, ovo je jedna od ključnih filozofskih knjiga XX vijeka. Filozofa koji ovu tvrdnju ne bi razumio i prihvatio, slobodno proglasite šarlatanom.

Nepodnošljiva lakoća postojanja – Milan Kundera

Nešto je fudamentalno važno o muškarcu, bar onom (srednjo)evropskom u XX vijeku (a i u ovom to važi), osjetio i osvijetlio Milan Kundera, i to zapravo u svakoj svojoj knjizi. Malu prednost dajem ovoj, možda ne toliko zbog nje same, koliko zbog Žilijet Binoš, Lene Olin i Danijela Dej Luisa.

Sputnjik ljubav – Haruki Murakami

Ili Norveška šuma, IQ84 etc… Ljudski susreti, naročito ljubavni, kod Murakamija su uvijek mistični: nema veće misterije u svemiru od njih. Kada i uspiju da se pronađu, nerijetko se ljudi izgube na najčudnije načine, a čitalac ih poslije pronađe na mjestu i u obličju koje – kao i sve kod ovog pisca – kao da nije od ovog svijeta, mada jeste, i te kako.

Izvjestan pogled – Fransoaz Sagan

Molim vas, ko još čita Fransoaz Sagan?! Totalno je ispala iz mode. Što znači da je sad pravo vrijeme za nju. Njeni rani romani, a ovaj naročito, imaju prekrasan i uzbudljiv šmek srećnog istorijskog trenutka u kojem je patrijarhat već bio umro, a politička i rodna korektnost još nisu rođene.

Đavo u brdima – Čezare Paveze

I glavnina svega što je napisao. Volio je komunizam, književnost i žene. Ne nužno tim redoslijedom važnosti, na sreću. Čitati ga danas, to je kao da slušate neku staru, divnu pjesmu Serđa Endriga: zanosi vas, ali i rastužuje, čini vam se da ste propustili najbolje vrijeme čovječanstva i najbolje ljubavi u njemu, koje su mogle biti vaše.

Na rubu pameti – Miroslav Krleža

I Krleža je volio komunizam i književnost, o kojima je znao sve, a žene… Pa, ima tu raznih mišljenja, ali je zanimljivo kako su njegove najjače literarne žene redom istinski slobodnog duha. A ovaj roman inače je oda slobodi od svake stege kao muke duhu, pa i slobodi našega junaka od bornirane mu gospođe Agneze i njihovih triju kćeri, „tri glupe guske“… I one su nekakve sestre, ali… ma, jok, nije Moskva za njih.

Čezil Bič – Ijan Makjuan

Šta je seksualna revolucija promijenila u našim životima? O tome sve piše u Čezil Biču, baš zato što se radnja romana dešava takoreći sekundu prije njenog izbijanja. Vjerujte mi, ne želite nikada da se vratite tamo.

Proširenje područja borbe  – Mišel Uelbek

Uelbek obrće stvari naglavačke, on daje glas potlačenima i frustriranima, pastorčadi ili siročićima seksualne revolucije, onima koji su od zamamnih obećanja nesputane erotske arkadije uglavnom dobili samo – šipak. E, taj šipak, to je glavni junak ove knjige, a i većine drugih. I treba ga saslušati, da se poslije ne iznenadite.

Previše sreće – Alis Munro

Ili bilo koja druga zbirka njenih priča. Kanađanka je „Karver sa druge strane“, nerijetko još moćnija, razorno pronicljiva pripovjedačica manje blistavih, a više onako tiho strašnih ženskih sudbina, naizgled udobno začaurenih po sjevernoameričkoj provinciji.

Sonječka – Ljudmila Ulicka

Ili bilo šta drugo njeno. Isto što i Munro, ali na onaj zatravljujući ruski način. Odrpano i veličanstveno. Depresija od graha i kupusa, što bi rekao jedan muzikant.

Sopstvena soba – Virdžinija Vulf

I sva njena proza, naravno. Ali, ovaj esej govori o fundamentalno važnoj stvari: o trenutku u kojem žena prestaje da bude pokretni dio kućnog namještaja. Nemojte se zavaravati, desilo se to tek juče-prekjuče. Mnogo gdje se još nije ni desilo.

Pješčanik – Danilo Kiš

Neki će reći da nije bio neki ljepotan, ali žene su se lijepile za njega. Normalno: žene znaju da je veličina bitna, pri čemu ne mislim ni na šta „vulgarno“, nego na gabarite ličnosti i djela, ekstraordinarne po svakom kriterijumu. Zašto baš Pješčanik, prije svih? Zato što tek poslije Pješčanika pouzdano znate da vaš maternji više ne spada među male jezike.

Samo djeca – Peti Smit

Peti nije biće od ovog merkantilnog svijeta, nego istinska pjesnikinja, boginja čak, a ovi memoari priča su o toj – ponekad mučnoj – poeziji od života, i o jednoj čudnoj, veličanstvenoj ljubavi. Gledao sam je jednom uživo, u Novom Sadu, i bio je to jedan od rijetkih sati u mom životu kad sam dječački, bez suvišnih potpitanja, vjerovao u Boga. Ili, hajde, u Boginju.

Seks, umjetnost i američka kultura – Kamila Palja

Savremena žena koja drži do sebe sasvim je prirodno feministkinja – a šta bi drugo bila? Samo što joj nadobudne doktrinarne feministkinje strašno idu na živce – a kako bi drukčije i moglo? Kamila Palja je baš takva: slobodna žena, jer je slobodan čovjek.