U martu ove godine navršava se 20 godina od kako je pokrenuta istraga protiv Monike Levinski, tada 24-godišnje pripravnice u kancelariji američkog predsjednika, Bila Klintona (71), zbog njihove ljubavne afere…

Nakon što se o svom seksualnom životu povjerila prijateljici Lindi Trip, koja je njihov razgovor snimila, izbio je skandal svjetskih razmjera. Oženjeni Klinton branio se kasnije pred Senatom govoreći da sa njom “nije imao odnose”.

Nakon što su joj ponudili imunitet u zamjenu za svjedočenje, Levinski je ispričala da je Klintonu bila ljubavnica dvije godine, da su imali seks svuda u Bijeloj kući, čak i dok je njegova supruga Hilari bila u susjednoj sobi i kako ga je oralno zadovoljavala u Ovalnoj kancelariji dok je bio na telefonu sa kongresnicima.

Svoju istinu je dokazala plavom haljinom koja je bila uprljana Klintonovim sjemenom. DNK analiza je pokazala da se zaista radi o predsjedniku SAD-a, a on je morao da prizna da je ipak “imao neprimjerene odnose sa gospođicom Levinski”.

Uprkos svemu, oslobodili su ga optužbi pa je ostao u Bijeloj kući.

“Moj šef me iskoristio…”

“Iako sam i prije četiri godine napisala sljedeće: “Naravno, moj šef me je iskoristio, ali uvijek ću ostati čvrsto odlučna u jednom: to je bio obostrani odnos. “Zlostavljanje’ je počelo tek kasnije kada sam postala žrtveno jagnje da bi se zaštitila njegova pozicija. Sada vidim, kada smo došli do trenutka kada treba razjasniti pitanje pristanka, kako je to komplikovano. Iako je put koji je vodio do toga bio popločan zloupotrebom vlasti i privilegija…

Tek sada, kada imam 44 godine shvatam kolika je bila razlika u moći između predsjednika države i pripravnice. Jer, ja sam tada imala 22 godine, on 49. Imao je 27 godina iskustva više. Nisam sa 22 godine mogla ni da zamislim kakve će to imati posljedice. Ja sam bila pripravnica, on je bio predsjednik SAD-a, najmoćniji čovjek na kugli zemaljskoj. On je bio na vrhuncu karijere, a to je bio moj prvi posao koji sam dobila nakon završenog fakulteta. U takvom odnosu o “pristanku” bi se i te kako moglo raspravljati”, ispovijedila se sada Levinski za Veniti Fer.

“20 godina je prošlo od stravične godine, koja je umalo dokrajčila Klintonov predsjednički mandat, zaokupila pažnju cijele nacije i promijenila tok mog života. Ako sam išta od tada naučila to je da ne možeš da pobjegneš od onoga što si i kako su te oblikovala životna iskustva. Umjesto da od toga bježim, naučila sam da moram da prihvatim i svoju prošlost i svoju sadašnjost”, ispričala je Levinski.

Ali, i oni kojima je bio zadatak da dokažu Klintonovu krivicu, poput nezavisnog tužioca Kena Stara, okomili su se na Moniku Levinski ne bi li iz nje, ucjenama i zastrašivanjem, dobili potrebne dokaze za Klintonovo rušenje.

Zbog svega je dobila PTSP

“Njegovo osoblje me je, u pratnji grupe agenata FBI-ja, odvelo u hotelsku sobu u blizini Pentagona i upozorilo da mi, ako ne budem sa njima sarađivala, prijeti i do 27 godina zatvora. To je bio čovjek koji je moj život pretvorio u živi pakao samo zato da bi što efikasnije progonio tadašnjeg američkog predsjednika. Na temelju tih optužbi, koje su uključivale povredu prava i laganje pod zakletvom – laganje o dugoročnoj vanbračnoj vezi sa mnom, namjeravao je da tuži predsjednika SAD-a”, ispričala je sada Levinski.

Dodala je da su joj prije nekoliko godina dijagnostifikovali PTSP, uglavnom zbog iskustva javne osude i izopštenja. Razmišljala je i o samoubistvu.

“Istraživanje moje traume bilo je dugo, naporno, bolno i skupo. I još nije gotovo. Volim da kažem da će na mojm grobu pisati “Mutatis mutandis” – promijenjeno sve što treba promijeniti. Ali moram da kažem i da tek sada osjećam da ono što se dogodilo meni prije 20 godina, ta moja trauma, je zapravo bila mikrokosmos nečeg većeg i nacionalnog. I klinički i opservacijski, nešto se temeljno promijenilo u našem društvu te 1998. godine, a ponovno se mijenja i sada kad ulazimo u drugu godinu Trampovog mandata, u ovom “post Cozbi-Vajnštajn-Spejsi- Ko je sljedeći’ svijetu”, priča Monika.

Kada govorim o sopstvenom PTSP-u, vjerujem da se tu ništa ne bi promijenilo ni danas kada već postoji #MeToo pokret i kada se na takve slučajeve gleda kroz drugačiju dioptriju. Danas bih barem uživala u sigurnosti koju pruža solidarnost, kakvu ja nisam imala niti sam je uopšte mogla i da zamislim.