Za bračni par Tomić koji je porodično gnijezdo svio u naselju Vrbanja ova godina je posebna, jer baka Rosa i djed Ljuban slave sedam decenija braka, koji platinastu svadbu dočekuju ispunjeni ljubavlju i poštovanjem, a što je najvažnije okruženi brojnim potomcima.

Život u brdsko-planinskom selu Ponir, Ljubana (87) i Rosu (88) nije mazio. U velikoj porodičnoj zajednici, gdje se voda nosila s izvora dalekih 500 metara u “vučijama”, a struja došla tek u drugoj polovini sedamdesetih, dobro i zlo dijelili su ovi supružnici. Sloga i ljubav, koji su ih održali i u najtežim vremenima, recept su za bračnu sreću.

I nije bilo lako, život na njivi tražio je mukotrpan rad, uz stoku koja je bila tada jedini “izvor prihoda”. Konji i volovi bili su jedino prevozno sredstvo i pomagalo, kako bi se ublažio bar donekle težak seoski život.

Ljuban, koji je vojni rok odslužio u Mariboru gdje je završio podoficirsku školu, i danas se sa osmijehom prisjeća nedjelje kada je upoznao Rosu. Poslije punoljetstva i godinu druženja odlučili su da se uzmu.

– I nismo pogriješili. Da mogu vratiti vrijeme isto bih učinio. Život na selu nije nimalo lak, ali jeste častan i pošten. Zato ni to ne bih mijenjao – rekao je Ljuban.

Rosa dodaje da se znao red, poštovala porodica, a riječ najstarijeg bila je, kako kaže, svetinja.

– Živjeli smo u velikoj zajednici, a riječ mog svekra najviše se poštovala, i bilo je kako on kaže. Znala se raspodjela poslova i red svakog dana. Morali smo poštovati starije, radili smo ono što bi nam rekli – kazala je Rosa.

Svi su radili na imanju, poručuju uglas, muškarci su bili zaduženi za teže poslove, kosidbu, vršidbu, te radili oko stoke. Žene su vodile računa o tome da kuća bude čista, da ukućani ne budu gladni, čuvale su stoku i radile u bašti.

U ljubavi i slozi Tomići su izrodili četvoro djece, od kojih je jedno umrlo, a osmoro unučadi i desetoro praunučadi su za njih sreća koja nema cijenu.

Ljuban, koji je po zanimanju zidar, kaže da se sa svojom Rosom prije dvije godine sa planinskog sela spustio u naselje Vrbanja. Dan mu je nezamisliv bez pročitanog “Glasa Srpske”, a to radi već decenijama. Poručuje da mu je najveće bogatstvo srećna porodica i smijeh nekog od praunučića.

– I kada nisam raspoložen i kada me nešto boli, dovoljno mi je vidjeti veliku i srećnu porodicu koju hvala Bogu imam. Rosa i ja imamo srećan brak, čuvali smo se i pazili, pa uz ljubav rješavali sve prepreke – poručuje Ljuban.

Glava kuće se hvali da ga zdravlje dobro služi, a to najviše duguje selu Ponir, koje je prava vazdušna banja. Mladima poručuje da ne napuštaju selo, jer je to izvor zdravog života.

– Obrađivao sam oko 80 dunuma zemlje sa konjima i volovima, sve smo ručno radili. Nismo htjeli da odemo iz sela, bez obzira na okolnosti, bili smo zadovoljni onim što imamo ne napuštajući ognjište – dodao je Ljuban Tomić.

Goli otok

Ljuban Tomić ističe da mu je porodičnu sreću poljuljao odlazak na Goli otok, gdje je bio dvije i po godine. Dan pred odlazak 1949. godine rođeno mu je dijete, međutim, nije bilo izgovora u tim, kako i sam ističe, drugim vremenima.

– Osuđen sam kao politički neprijatelj države. Optužili su me da vodim agitaciju, tada protiv naroda i države, a prijavio me partijski sekretar iz sela – rekao je Ljuban.

Izvor: glassrpske