Veliki petak je jedini dan u godini kad u hrišćanskim crkvama nema svakodnevne službe, već se slavi uspomena na Hristovo raspeće. U našim hramovima po podne se iznosi plaštanica (platno na kome je prikazano polaganje Hristovo u grob), koju vjernici cjelivaju sve do Vaskrsa. Plaštanica se postavlja na posebno ukrašen sto, ispred oltara.

U posljednjoj nedjelji, od Velikog četvrtka, sve je posvećeno pripremi vaskršnjih jaja, farbanju, pravljenju kolača… U nekim krajevima jaja se farbaju ili u četvrtak ili u subotu, zbog toga što se vjeruje da na Veliki petak ne treba ništa raditi zbog žalosti za Isusom Hristom. Međutim, kako danas žene imaju previše obaveza, jaja se farbaju i petkom.

Jajetu se od najstarijih vremena pridavala velika pažnja, jer se vjerovalo da je svijet nastao upravo iz njega. U hrišćanstvu se jaje smatra simbolom života, jer asocira na buđenje prirode, bujanje vegetacije, rađanje i plodnost.

Poste svi, čak i djeca

Crkva za Veliki petak propisuje najstroži post, od čega su izuzeti samo sasvim mala djeca, veoma stari ljudi i teški bolesnici. I u našem narodu je bio običaj da se na Veliki petak ništa ne jede i da samo jednom u toku dana smiju da se uzmu kafa ili malo vode.

Prvo jaje se farba u crvenu boju i zove se čuvarkuća. Čuva se u kući do uoči Đurđevdana, kada se sa raznim biljem stavi u vodu da prenoći. Ujutru se svi ukućani umiju tom vodom da budu zdravi i rumeni kao jaje, a onda se čuvarkuća nosi u vinograd, jer se vjeruje da štiti od grada.

Čuvarkuća može da se čuva i u kući, sve do naredne godine, kada se boji novo, jer se vjeruje da čuva kuću od spoljnih nesreća.

Crvena boja je boja radosti, a kako je Vaskrs najradosniji praznik, jer označava pobjedu života nad smrću, zato se jaja farbaju u crveno. Ostale boje nisu u duhu hrišćanske tradicije, ali se djeca takvim jajima najviše raduju, naročito ako su ukrašena sličicama junaka iz crtaća.

Na Veliku subotu čine se dobra djela

Velika, strasna ili zavalita subota se, kao i cijela sedmica, ubraja u velike dane. Naziv strasna prihvaćen je posredstvom crkve, koja podsjeća na Hristovo stradanje, dok naziv zavalita subota upućuje na to da valja učiniti kakvo dobro ili milosrdno djelo.

Na ponoćno bdijenje između subote i nedjelje ide se porodično ili sa prijateljima. Trenutak kad hram ostane u potpunom mraku, a onda se, uz svijetlost samo jedne voštanice začuje: „Hristos Voskrese“ i gromki odgovor: „Vaistinu voskrese“. Sa svijećom u ruci tri puta se obilazi hram da bi se u njega ponovo ušlo provlačenjem ispod plaštanice, koju na ulaznim vratima hrama drže sveštenici.