Ako je suditi po sjećanjima radničkih tribuna s početka prošlog vijeka, i današnji sindikalci bi od njih imali šta da nauče.

U Banjaluci su 1906. radnici prvi put izašli na prvomajski uranak, nakon kojeg je organizovan i prvi generalni štrajk u gradu na Vrbasu, u kojem je učestvovalo više od 700 radnika.

Uprkos zabrani policije, radnici su se 1. maja 1906. okupili na izletištu u Trapistima, na prvoj proslavi koju je organizovao međustrukovni sindikalni odbor.

U to doba Banjaluka je bila pod austrougarskom okupacijom i imala je za to vrijeme razvijenu privredu: pivaru, pilanu, rudnik uglja, elektranu, ciglanu, Fabriku duvana i Fabriku marama, te jake zanatske zadruge.

Banjaluka početkom 20. vijeka

Najmasovnija proslava 1. maja prije Drugog svjetskog rata održana je 1920. godine.

I policija se plašila radnika

Proslave Prvog maja su sve do 1921. godine bile masovne i javne. Tako je 1920. u prvomajskoj povorci kroz grad prošlo 3.000 radnika i građana, narodno veselje je trajalo cijelo poslijepodne, a uveče je u Radničkom domu održana igranka.

Nakon što je, zbog  „prokumunističke propagadne“, Kraljevina Jugoslavija zabranila rad sindikata, banjalučki radnici su se okupljali u Sportskom društvu „Borac“ i KUD „Pelagić“.

Prvomajski uranci organizovani su ilegalno, na Petrićevcu, u Trapistkoj šumi i na Trešnjiku, gdje su pjevali, u to vrijeme zabranjene, Internacionalu i Marseljezu.

Koliko su se kapitalisti i vlast plašili radničke klase i 1. maja svjedoči i podatak da je Uprava policije u aprilu 1932. naredila poslodavcima da od 30. aprila do 2. maja pojačaju noćne straže i da dostave policiji spisak svih radnika koji tih dana nisu došli na posao, da bi ušli u trag onima koji ilegalno proslavljaju zabranjeni praznik.

Veselin Masleša, prvi školovani socijalista u Banjaluci, učestvovao je u to vrijeme u vrlo popularnim debatama u Radničkom domu, ali je, kako su svjedočili radnici, govorio „tako učeno da ga ništa nisu razumjeli“.

Kad ranička klasa vlada: Parada i prvomajska budnica

Prvomajska parada 1959. u Banjaluci

Nakon Drugog svjetskog rata, radnička klasa je došla na vlast, a u Banjaluci, kao velikom industrijskom centru, koji je osamdesetih godina prošlog vijeka  imao više od 60.000 radnika, Prvi maj je slavljen kao jedan od najznačajnijih praznika.

Pedesetih i šezdesetih slavlje je praćeno paradom, kojom su se slavile radne pobjede.

Prvi maj je do početka devedesetih počinjao u zoru – s trubačima. Novinar Mišo Vidović još se živo sjeća prvomajskih budnica, kojima je gradski orkestar već od pet ujutru dizao redom, po banjalučkim naseljima, usnulu radničku klasu, podsjećajući je da je vrijeme da se sprema na izlete u prirodu.

– Radnici tvornice obuće obično su išli na Trešnjik, radnici Jelšingrada i Fabrike duvana u Trapiste. Sve je to bilo nekako terotorijalno podijeljeno, ali su se svi družili, neko uz roštilj, a neko bogami i uz jagnje ili prase na ražnju. Ražnjevi su se naveliko okretali po izletištima – priča Vidović.

Velika većina radnika je u vrijeme SFRJ praznovala 1. maja, ali bilo je i onih koji su, zbog prirode fabričke proizvodnje, morali da rade. Ko je radio za Prvi maj imao je duplu dnevnicu i svečani ručak u fabričkoj menzi.

Bilo je i onih koji su se sami prijavljivali da rade za praznik, kako bi više zaradili, pogotovo ako su gradili kuće ili štedili za “fiću”  ili “stojadina”.

Štakovi koji su paralisali grad

Banjaluka ima dugu tradiciju sindikalnog organizovanja i štrajkova. Dok se danas radnici bore da sačuvaju pravo na štrajk, Zbornik “Banjaluka u radničkom pokretu i NOB” podsjeća na velike štrajkove organizovane početkom prošlog vijeka.

Prvi generalni štrajk organizovan je u Banjaluci u maju 1906. Oko 700 radnika Fabrike duvana, te građevinaca, rudara i zanatlija ulogorilo se na Petrićevcu. Četiri dana su odbijali da siđu u grad i vrate se na posao, sve dok nisu dobili povećanje plata od 10 do 30 odsto.

Banjaluka je bila u sastavu Austrougarske i imala je pivaru, pilanu, rudnik uglja, elektranu, ciglanu, Fabriku duvana i Fabriku marama. Radnici, organizovani u sindikate, imali su fond, iz koga su tokom štrajkova primali pomoć, a imali su i svoju menzu, u kojoj su se štrajkači besplatno hranili.

Solidarnost im je pomogla da mjesecima istrajavaju u štrajkovima. Tako je 1920. štrajk trajao od maja do kraja oktobra. Kako je zabilježio bravar Branko Pajić, upornost se isplatila: poslodavci su bili primorani da potpišu kolektivni ugovor i povećaju nadnice skoro za trećinu.

Pješice do Dubrovnika zbog posla

Koliko je tridesetih godina radnicima u Banjaluci i Krajini bilo teško svjedoče i sjećanja banjalučkih pekara i građevinaca, zabilježena u spomenutom zborniku.

Radnici su išli pješice ili na biciklima čak do Splita i Dubrovnika u potrazi za poslom.

Izvor: srpskainfo