Na 3.000 beba koliko ih se u prosjeku godišnje rodi u Banjaluci, u Univerzitetskom kliničkom centru, istovremeno se obavi i oko 300 abortusa.

Ovi podaci govore nam da, na žalost, na svakih deset novorođenčadi u bolnici, imamo i jedan prekid trudnoće što iz neželjenih, što iz medicinskih razloga.

Razlog zbog kojeg se žene prvenstveno odlučuju na abortus, i to mahom u dobi od 29 do 38 godina, jeste što ne žele da više imaju djece, a na drugom mjestu su materijalni razlozi, pokazala su i zvanična istraživanja.

Za prvih šest mjeseci u Univerzitetskom kliničkom centru urađen je 101 namjerni prekid trudnoće, kojih je, napominju, značajno više nego abortusa zbog medicinskih razloga.

– Tako smo u prošloj godini imali 267 namjernih prekida trudnoće i 45 iz medicinskih razloga, što iznosi svega 16,8 odsto abortusa u odnosu na ukupan broj prekida trudnoće u našoj ustanovi – kaže Vladimir Perendija, specijalista ginekologije i akušerstva u UKC RS.

Perendija napominje da je u protekloj deceniji značajno smanjen broj namjernih prekida trudnoće, ali i dodaje da su to samo registrovani abortusi.

– Realan broj je nepoznat, s obzirom da se još uvijek značajan broj namjernih prekida trudnoće obavlja u privatnim ustanovama koje abortuse ne prijavljuju. Ove ustanove ne ispunjavaju uslove predviđene Zakonom o postupku za prekid trudnoće – naglašava on.

Smanjenju zvaničnog broja abortusa, svjedoče i raniji podaci, da je u UKC od početka 2012. do kraja 2016. godine obavljen 1.821 prekid trudnoće.

To bi značilo da se u banjalučkoj bolnici godišnje u prosjeku radila 364 abortusa, što je za 56 više nego broj prekida obavljen lani.

Brojni prekidi trudnoće ne samo što utiču na konačnu demografsku sliku Banjaluke i Srpske, predstavljaju pre svega traumatično iskustvo za svaku ženu.

Mnoge žene svjedoče kako su abortus teže podnijele psihički, nego fizički.

– Muž i ja imamo dvoje djece i ostala sam trudna po treći put. Teško sam se odlučila na abortus, ali ne znam kako bismo odgajali još jedno dijete, jer i ovako jedva izdržavamo. Znam da su braća i sestre jedni drugima najveće bogatstvo, ali zbog bebe bi sigurno starijoj djeci morali uskratiti mnoge stvari koje imaju njihovi vršnjaci. Ne prođe, ipak, dan da ne pomislim da li smo donijeli ispravnu odluku – ispričala nam je jedna majka.

Bitna podrška okruženja

Psiholog Irena Spasojević ističe da je abortus rijetko povod za dolazak žena na psihoterapiju, ali da taj skriveni događaj, bitan i potisnut, sa učaurenom tugom, ipak kasnije ispliva u tretmanu.

Mada je odgovornost partnera suštinski podjednaka, dodaje Spasojevićeva, često težinu odluke ili njen mnogo veći teret nosi žena.

– Smatram da žena ima pravo izbora, a za psihološku podršku i preradu ove traume je jako bitno okruženje. Kao neophodnost u zdravstvenom sistemu bih uvela psihoterapijski rad sa ženama koje su u dilemi, a posebno za one koje su bile u ovom traumatičnom iskustvu. Nažalost, žene se rijetko javljaju dok su u dilemi, jer su zagušene i razapete ograničenim vremenom donošenja odluke, opsesijom da moraju donijeti ispravnu odluku, krivicom, tugom, nemoći – zaključila je Spasojevićeva.

Ona kaže kako je žena koja odlučuje o abortusu i koja je već odlučila, naglašeno osjetljiva i već dovoljno samokritična, te joj je neophodna podrška i pomoć oko prihvatanja odluke i same sebe nakon toga.

Abortus trauma za ženu

– Strah, strijepnja, dilema, odgovornost od odluke, preispitivanje o ispravnosti odluke, o usmjeravanju svog života, o odlučivanju nečijeg života kog više nema, a moglo je biti. Mnoge žene koje su imale traumu abortiranja se susreću sa ovim mislima i emocijama koje se mogu razviti u intenzivan osjećaj krivice, tuge, samooptuživanja, degradiranja, samoodbacivanja. Ne postoji žena na koju ovaj čin nije ostavio trag – govori psiholog Irena Spasojević.

Izvor: srpskainfo