Postoji jedno uvjerenje koje ponekad čujemo, prvenstveno od žena, a kaže da je muškarac dijete u porodici. Ako vjerujemo da je on zaista dijete, velika je vjerovatnost da će to i postati. Godinama ćemo ga sasvim nesvjesno gurati u tu ulogu, a on će se vrlo vjerovatno prilagoditi. Potrebno je izmijeniti svoj stav.

Ovaj tekst je inspirisan čestim komentarima koje nekako idu pod zajednički naziv “žene su ovakve”, “muškarci su onakvi”.

Naravno postoje razlike vidljive na prvi pogled i  postoje razlike koje su uslovljene  evolucijski. U gene nam se zapisalo ono kako su naši preci predaka živjeli u svoje vrijeme. Muškarci koji su oštrili kamenje i lovili divljač, i žene koje su ostajale u pećini i čuvale djecu.

A postoje i razlike u koje nas  guraJU, što bismo rekli, kulturološki i koje se manifesTUju u obliku ograničavajućih uvjerenja koja, nadalje, OBLIKUJU naše ponašanje. 

Postoji jedno uvjerenje koje pokoji put čujemo, prvenstveno od žena, a kaže da je muškarac treće ili četvrto dijete u porodici,  u zavisnosti od toga koliko prave djece ta porodica ima. Ta izreka, ipak, krajnje je uvredljiva kako za muškarce, tako i za žene.

Zašto za muškarce vjerovatno je jasno; stavljaju se u poziciju manje sposobnih, manje snalažljivih, manje organizovanih… Malo je čudno da jedna osoba  koja, na primjer, vodi firmu od 50-tak ljudi nema sposobnosti upaliti veš mašinu. Naravno, osim žena, odgovorne za takvo stanje i igranje uloga mogu se smatrati i muškarci.

Ponekada se uljuljkaju u ulogu djeteta i ubiru plodove, što bi se u psihologiji zvalo, sekundarne dobiti – udoban život i prepuštanje odgovornosti za promašaje svojoj ženi (“takav je, jer si ga ti odgojila”).

Za sve trenutke u kojima žena vodi brigu o svemu, kada planira, pakuje, pegla, hrani, pere, organizuje vikende u prirodi plaćaju cijenu gubitka ličnog dostojanstva – ista se prema njima ponaša s visoka, kao da su mentalno zaostali.

Zašto je to, po mišljenju mnogih, uvredljivo za žene? Pa, zar nismo sposobne naći partnera, čovjeka kojeg ćemo voljeti kao muškarca, s kojim ćemo dijeliti srećne trenutke i brige, s kojim ćemo smišljati izlaz iz životnih teškoća i s kojim ćemo uživati u radostima roditeljstva? Zar se zaista zadovoljavamo s infantilnom spodobom koja, prema ovom stereotipu, ne zna ništa drugo nego okretati programe na TV-u?

KRIVICA JE NA ŽENAMA?

Je li naš muškarac u početku braka bio drugačiji, je li pokušavao biti pravi partner “u dobru i zlu”? Kako i zašto se izmijenio? Koliko smo same, nesvjesno, pridonijele tome očekujući da će postati ono u što su nas majka, otac, mediji… uvjerili da muškarci jesu – velika djeca?

Pigmalion efekt ili Samoispunjavajuće proročanstvo

Odgovor na ovo pitanje možemo potražiti u jednom efektu znanom u psihologiji, a zvan je Pigmalion efekt ili Samoispunjavajuće proročanstvo.

U jednom je američkom istraživanju praćen školski napredak grupe djece sa istim koeficijentom inteligencije, podijeljene u dvije podgrupe. Za djecu iz prve je profesorima rečeno da imaju natprosječni koeficijent inteligencije, te da se od njih očekuje postizanje vrhunskih rezultata, u odnosu na djecu iz druge grupe. U kasnijem ispitivanju sve djece, očekivanja su se ispunila – prva je grupa pokazala znatno bolji uspjeh u odnosu na drugu, a jedina razlika među njima temeljila se na očekivanju profesora: profesori su nesvjesno više radili i više očekivali od djece koju su smatrali darovitijima, dok su manjim očekivanjima od onih drugih doprinijeli njihovom zaostajanju.

Drugim riječima, ako vjerujemo da je naš partner dijete u porodici, velika je vjerovatnost da će to biti. Godinama ćemo ga sasvim nesvjesno gurati u tu ulogu, a on će se vrlo vjerovatno prilagoditi, jer i ta uloga nosi svoje prednosti. Ako, s druge strane, svoj stav izmijenimo, prihvatimo biološke razlike, i partnera pogledamo očima ljubavi i razumijevanja možda nećemo vidjeti dijete, već muškarca koji ima sve sposobnosti i resurse i koji će biti partner u pravom smislu te riječi.

Ako se vaš partner ponaša na način primjereniji djetetu upozorite ga na to, pitajte ga što može učiniti po tom pitanju, nemojte se i vi uljuljati u odnos simbioze u kojem vi glumite roditelja, a on dijete. Na kraju se sve svede na to da sami ne možete, a zajedno vam je teško.

Kako je tekst i počeo s tim da ne volimo generalizacije iz čega proizlaze ograničavajuća uvjerenja, tako sigurno ne mislimo da sve žene svog partnera doživljavaju kao dijete. Ovaj je tekst pisan za šačicu onih koje to misle.