Ja sam samohrani roditelj. Svoju ćerku podižem sama, ima sedam godina.

Kažu da zapravo nema velike razlike ako živite sami ili je otac djeteta prisutan.

Kažu da majka ionako obavlja najveći dio tog odgovornog roditeljskog posla.

Neupućeni kažu razne stvari, ali ja odgovorno tvrdim da je to sve samo djelimično istina. I plašim se da pravu istinu znaju samo oni, koji su takav život lično iskusili.

Sticajem srećnih okolnosti živimo u velikom stanu. Moja ćerka od rođenja ima svoju sobu, koju sam s puno ljubavi opremila još dok se vrtjela po mom stomaku. Ali eto, ona je oduvijek spavala sa mnom, ponekad u krevecu tik do mog kreveta, češće baš u mom krevetu, svijena uz mene kao štene.

Ne znam zašto je to tako. Nisam htjela da je tjeram od sebe. Uvijek sam joj govorila da može da spava gdje god želi, a da će kod mene uvijek biti dobrodošla. Doduše, bilo je mnogo noći kada se vrtjela i šutirala, tako da za mene baš i nije bilo mirnog sna.

Možda je duboko u sebi nesigurna, jer joj nedostaje prisustvo oca. Ona ga viđa redovno i lijepo se slažu. Ali, za dijete nije isto da li živi samo sa jednim ili oba roditelja.

Moja ćerka je rođeni cirkusant. Ipak, često mi se čini da nema dovoljno samopouzdanja, onog istog koji pokazuju djeca koja zaspe i bude se – sa mamom i tatom.

Prije nekoliko dana desilo se:

Jednostavno je rekla – „Mama, raščisti onaj haos sa mog kreveta, večeras spavam u svojoj sobi“.

Taj haos, to su bile njene igračke i druge gluposti koje je sama tamo ostavila.

Raspremila sam bez komentara. Donijela donji čaršav, njen jastuk i jorgan iz kreveca.

Zgrabila je svog omiljenog medu, onog koji je kad se rodila, bio veći od nje.

Legla je, pokrila sam je, zaspala je.

Spavala je na mom starom krevetu, koji sam zamijenila većim kad sam ostala u drugom stanju. U krevetu koji ju je čekao već sedam godina.

Spavala je kao jagnje.

Vratila sam se u svoju sobu, upalila sva svjetla, televizor, kompjuter. Nisam znala šta da radim od toliko mogućnosti.

Svih tih noći dok je noći provodila sa mnom, sve se utišavalo u devet. A sad sam mogla svašta. Mogla sam da budem glasna, mogla sam da čitam, da pjevam, da šuškam, pomjeram stvari, radim.

Kako ono kažu, nedajbože da ti se ostvari ono što si poželio?

Eto. Bila je dvije sobe dalje, a ja sam se osjećala prazno.

Razne su teorije, da li djeca treba da spavaju sa roditeljima u sobi, u krevetu, ili ne. Pod pretpostavkom da imate dovoljno prostora, kažu da ih treba odvojiti od najmlađeg uzrasta.

Meni to nije bilo zgodno. Bila sam sama, bilo me je strah. Da li diše, da li plače, da li je pokrivena, da li sam joj potrebna…

Da se ne lažemo, ona je meni bila potrebna.

Bila mi je oslonac u noćima bez sna, grlila sam je i bilo mi je lakše, jer sve što sam radila, sve je bilo za nju. Nevjerovatno je kako vas roditeljstvo promijeni. Prioriteti mi više nikada neće biti isti kao prije.

Naučila sam da spavam na jedno oko, i da u najdubljem snu čujem svaki šum.
Naučila sam šta je strah.
Naučila sam šta je sreća.
Naučila sam šta je praznina.
Naučila sam da nema te ljubavi i radosti kao što je – ova.

Eto. Prešla je u svoju sobu. Te noći sam, mislim, ustajala bar tri puta. Da je pokrijem, da provjerim da li diše, da je pomilujem po glavi. Sutradan, u šest ujutru je sva ponosna došla kod mene.

„Mama, cijele noći sam spavala u svojoj sobi! Bilo je odlično. Mogu li, molim te, sutra ponovo tamo?“

E, da. Još uvijek pojma. Da li da se nasmijem ili da zaplačem…

Ona je bila ponosna, a ja sam bila ponosna na nju. I na sebe. To njeno preseljenje, iz moje sobe u njenu, to je i za mene i za nju bio ogroman korak.

Sve što sam radila ovih sedam godina, sve što sam planirala, pokušavala – ponekad i uspijevala, sve je bilo zbog nje i za nju.

Mnoštvo malih koraka, poteza, mnogo detalja kao sitan vez oko nečega što je zapravo postalo moje životno djelo: kako podići jedno divno dijete i osamostaliti je za život.

I svaki korak je važan, svaka promjena, svako veče ili jutro. Svaki zagrljaj, svaka suza ili osmijeh.

Gledam je kako se od mrvice, od gusjenice polako razvija u čarobnog leptira.

Još nije vrijeme da poleti sopstvenim rajskim krilima, ali kada taj trenutak dođe, biću tu da je gledam i da joj mašem, dok krišom budem brisala suzu.