Slavljenje krsne slave je ostala jedina neprekinuta tradicija kod Srba od vremena pokrštavanja do danas. Mnogo je štošta promijenjeno u narodnom životu i običajima, ali se slava sačuvala kao najveća svetinja našeg naroda. Srbin je slavio slavu u najslavnijim danima svoje istorije, ali isto tako i u toku viševjekovnog robovanja pod Turcima…

Jedna od glavnih odlika srpskog Pravoslavlja, za koju ne zna ostali hrišćanski svijet, jeste krsna slava. Prije primanja hrišćanstva Srbi su bili mnogobožački narod. Pored vrhovnog boga Peruna, koga su svi poštovali, svaki dom je imao i svoje domaće božanstvo. Po prirodi sentimentalni i vezani za domaće navike i običaje, u susretu sa hrišćanstvom, Srbi su se najteže odricali tih domaćih božanstava. Mudri i praktični Nemanjin sin, Sveti Sava, mnogobožačke kumire i idole, zamijenio je velikim svetiteljima Crkve Hristove, koji postadoše zaštitnici i pomoćnici srpskih domova, crkava i manastira, porodica i plemena, sela i gradova, pa i čitavih pokrajina i oblasti. Tako je nastala krsna slava.

Značaj slave: Slavljenje krsne slave je ostala jedina neprekinuta tradicija kod Srba od vremena pokrštavanja do danas. Mnogo je štošta promijenjeno u narodnom životu i običajima, ali se slava sačuvala kao najveća svetinja našeg naroda. Srbin je slavio slavu u najslavnijim danima svoje istorije, ali isto tako i u toku viševjekovnog robovanja pod Turcima. Slavljena je slava u vrijeme i nevrijeme u ratu i izgnanstvu, u tamnici i bolnici, u žalosti i radosti, u bijedi i siromaštvu isto kao u bogatstvu i izobilju. Naši vojnici su u jeku najžešćih bitaka u rovu lomili bajati vojnički hljeb (tajin), pjevali tropar svoje slave, palili komadić voštanice koji su od kuće ponijeli, molili se Bogu za pomoć i srećnije dane. Poslije Drugog svjetskog rata, u vrijeme neviđene bezbožničke i antivjerske propagande, Srbi se nisu odricali svoje slave i, slobodno se može reći, da je krsna slava sačuvala pravoslavnu vjeru i tradiciju u našem narodu.

Kada jedan dom, jedna porodica, počinje da slavi krsnu slavu? Slava se prenosila i nastavljala sa koljena na koljeno, sa oca na sina, tako, da se danas može lako zaključiti koje su porodice sa istim prezimenima od jednog pretka, samo po tome koju slavu slave. Ukoliko slave istu slavu onda su od istog pretka, ali su se tokom vremena i raseljavanja udaljile jedne od drugih, i postale nepoznate.

Kada otac predaje slavu sinovima? Ukoliko sinovi žive sa ocem u jednoj kući, onda svi zajedno slave slavu. Međutim, kada neko od sinova zasnuje svoju porodicu, oženi se i ne živi više sa ocem, on treba odmah da počne da u svom domu slavi krsnu slavu. Sasvim je pogrešno što pojedini danas ne slave, izgovarajući se: “Živ mi je otac i on slavi”. Znači, čim neko živi zasebno i ima svoju porodicu, dužan je da slavi svoju slavu, jer je slava zaštitnik domaćeg ognjišta i pomoćnik u svakom radu, veliki Božiji blagoslov i zaštitnik svih ukućana, naročito djece.

Kako se prima krsna slava od oca? Prve godine, kada sin zasnuje samostalno domaćinstvo, on dolazi kod oca na slavu. Kad se kolač isiječe, otac iz svoje desne ruke predaje sinu jednu četvrtinu kolača, poljube se, jedan drugom čestitaju slavu, a otac poželi sinu da sa svojom ženom i djecom, budućim unucima i potomcima, dugo u zdravlju i dobrom raspoloženju slavi slavu. Sin nosi dio kolača kući, podijeli ga sa svojom porodicom, a već naredne godine počinje redovno da slavi svoju krsnu slavu.

Pripreme za slavu: Na nekoliko dana pred slavu, u domu u kome se slavi, počinju pripreme, kako bi se slava što svečanije i dostojnije dočekala. Kuća se rasprema, čisti i sređuje. Ukućanima, djeci naročito, kupuje se ponešto novo, od odijela, da to “ponove” na dan slave. U kući vlada svečana atmosfera i vedro duhovno raspoloženje i radost u iščekivanju slave.

Svećenje vodice: Po drevnoj i ustaljenoj praksi naše crkve, u vrijeme pred slavu, sveštenik osvećuje vodicu u domovima koji slave. Za osvećenje vodice domaćica pripremi sljedeće: jednu posudu (činiju) sa vodom, buket bosiljka, manju svjećicu, kadionicu sa žarom ili briketom, tamjana i spisak ukućana u kući. Sve se to postavi na sto u sobi gdje je slavska ikona, koja je na istočnom zidu sobe. Poželjno je da na obredu osvećenja vodice budu svi ukućani sa domaćinom. Zato sveštenik, bar na dan ranije, “zakazuje” vodicu, to jest, najavljuje domaćinu u koje vrijeme tačno dolazi, kako bi svi bili na okupu i molitvi. U selu se obično zna kad će u taj kraj naići sveštenik, pa se vodica ne “zakazuje”. Kad se vodica osveti, svi ukućani se malo napiju ove osvećene vodice, a od ostatka se mijesi slavski kolač. Ukoliko se vodica sveti na dan slave, zajedno sa rezanjem kolača, pošto se ukućani po malo napiju, ostatak se sipa za neku kalemljenu voćku ili cvijeće u kući.

Zašto se osvećuje vodica u domovima za slavu i Vaskrs? Pored zajedničkih molitvi i bogosluženja, koji se obavljaju u hramu, crkva je odredila da se dva puta u godini održavaju obredi i molitve u domovima vjernika, za duhovni napredak svakoga doma. A to je sve vezano za dva velika i najsvečanija dana – za slavu i Vaskrs. Osvećenjem vodice i kropljenjem doma, blagodat Božija i sveti Duh ulaze u taj dom i njegove žitelje, i on im daje blagoslov i duhovnu snagu u njihovom sveukupnom životu i radu. Molitva se prinosi za napredak svih čeljadi u kući, i za pokoj duša umrlih srodnika.

Pozivanje na slavu: U nekim našim krajevima, gosti se na poseban način pozivaju na slavu. Domaćin ili neko od mlađih, ode u kuću onoga koga želi pozvati, ili koga godinama poziva, i uz prigodan razgovor, pozove prijatelja na slavu. Negdje se uoči slave, u kuće koje se pozivaju, šalje lepinja ili manji hljeb koji se peče za slavu, i na taj način gosti se pozivaju na slavu. Negdje se, opet kaže: “Na slavu se ne zove”. Ispravno je i jedno i drugo, ali dobro je, na nekoliko dana pred slavu, podsjetiti svoje prijatelje i zvanice, i u znak pažnje i poštovanja pozvati ih na slavu. To se danas može učiniti i telefonom, mada je prikladnije i učtivije to učiniti lično i neposredno.

Pozdravljanje i doček gostiju: Domaćin goste dočekuje pred kućom ili na pragu svog doma. Najsvečanije obučen, i svečarski raspoložen, on goste dočekuje riječima: “Dobro došli!” Gosti čestitaju slavu riječima: “Srećna slava domaćine, tebi i tvom domu, tvojim ukućanima na mnogo godina u zdravlju i veselju.” Domaćin odgovara: “Hvala, dobro došli, i vama neka Bog i … (kaže ime slave) pomognu da dosta godina dolazite, i da slavimo u zdravlju i veselju.” Gosti ulaze u kuću i po stareštvu sjedaju za sto gdje se obavlja slavski ručak, ili u neku drugu prostoriju gdje sjede do početka ručka.

Šta sve treba pripremiti za slavu? Za slavu je najvažnije spremiti sljedeće: slavski kolač, kuvano žito, crno vino i svijeću.

Slavski kolač: Na jedan dan uoči slave domaćica mijesi slavski kolač. Kolač se mijesi od čistog pšeničnog brašna. Tijesto se zakuvava sa vodom, i dodaje se malo bogojavljenske i osvećene vodice, koju je sveštenik svetio pred slavu. Kolač se ukrašava raznim ukrasima od tijesta. Na njegovom centralnom dijelu i na četiri strane u znaku krsta odozgo utiskuje se pečat (slovo) sa slovima IS HS NI KA, što skraćeno i prevedeno znači: Isus Hristos pobjeđuje. Sam kolač simboliše Hrista koji je hljeb života, a vino, kojim se preliva, simboliše krv koja je tekla iz Hristovih rana. Poslije sječenja kolača, kolač se isiječe na kriške kao hljeb. Najprije domaćin i ukućani uzimaju i jedu po dio kolača, a ostatak se postavlja na trpezu.

Slavska svijeća: Za slavu se kupuje po mogućstvu svijeća od pravog voska, obično dužine 50 – 60 cm, može i veća ili manja, zavisno od prilika i mogućnosti. Ona se stavlja u čirak (svjećnjak) i posebno ukrašava. Svijeća se pali na dan slave, neposredno pred rezanje kolača. Domaćin se prekrsti, pomene u molitvi Boga i ime svoje krsne slave, cjeliva svijeću i pali je šibicom. Svijeća i njena svjetlost simbolizuju svjetlost nauke Hristove. Sveća gori cijelog dana na dan slave, a kada izgori na nekoliko santimetara do svjećnjaka, svijeća se gasi na sljedeći način: domaćin se prekrsti, uzme čašu sa vinom, iz nje zahvati jednu kafenu kašičicu vina i nju izlije uz fitilj svijeće koja gori. Vino polako ugasi svijeću. Potom se svijeća i čirak stavljaju pred ikonu, ili na neko drugo svečano mjesto u kući, tu stoji do sljedeće godine i pali se prilikom zajedničkih kućnih molitvi.

Slavsko žito: Uoči slave, domaćica priprema slavsko žito, koljivo ili panaiju. Slavsko žito se kuva od čistog i otrebljenog pšeničnog zrna. Jedan kilogram ili pola kilograma žita (zavisno od broja gostiju), ukuva se u čistoj vodi, zatim se procijedi i malo prosuši. Prosušeno žito se zatim melje. U samljeveno žito dodaje se šećer, mljeveni orasi, malo vanilin šećera i malo muskatnog oraha radi ljepšeg ukusa. To se stavlja u neku plitku činiju ili tacnu, lijepo oblikuje i po površini se pospe šećerom u prahu ili mljevenim orasima.

Prilikom rezanja slavskog kolača, u žito se, odozgo u centar, stavlja manja svjećica koja gori dok traje obred rezanja slavskog kolača. Po završetku obreda žito se preliva crnim vinom, svjećica se gasi i vadi iz žita, a na njeno mjesto može se staviti neki cvijet karanfil, ruža, bosiljak…

Služenje žitom: Kada se završi rezanje kolača i žito prelije vinom, najprije se domaćin posluži žitom, a zatim svi ukućani. Onda se služe svi gosti. I kako koji gost dolazi na slavu, prvo se poslužuje slavskim žitom. Žito obično služi domaćica ili ako ima djevojka u kući, ćerka ili unuka, a može i neka djevojka ili mlađa žena od prijatelja ili komšija te kuće. Žito stoji na većem poslužavniku sa nekoliko kašičica na posebnoj tacni, zatim jedna čaša sa vodom u koju se stavljaju kašičice poslije posluženja žitom. U nekim krajevima uz žito stavlja se i čaša sa vinom, ali obzirom da je žito preliveno vinom, ova čaša vina nije obavezna. Žito se služi na sljedeći način: domaćica prinese žito, gost ustane, prekrsti se, okrene se domaćinu i domaćici i čestita slavu i uzima žito. Poslije posluženja opet se prekrsti i ponovo sjedne. Žitom se prvo služe stariji, pa mlađi. Poslužavnik sa žitom stoji pored slavske svijeće dok traje slava. Ukoliko žita preostane, ono se daje djeci ili se sprema djeci prisutnih gostiju. Poznato je da djeca vole slavsko žito zbog njegovog lijepog ukusa.

Slavsko žito se kuva i prinosi u slavu Božiju, u čast svetitelja koji se slavi, za zdravlje i napredak doma i njegovih ukućana, kao i za pokoj duša svih predaka u tom domu. Pšenično zrno u hrišćanstvu je simbol vječnog života, smrti i vaskrsenja. Jer, kada se sije ono umire i klija, ali iz njega se rađa novi život koji donosi stostruki rod.

Žito se sprema za sve slave: Ovdje posebno naglašavamo da se žito priprema za sve slave. Nažalost, ima u nekim krajevima pogrešna navika da se žito ne sprema za Aranđelovdan, Gavrilovdan i svetog Iliju, jer ti sveci su “živi”, kako kažu u tim krajevima. Prije svega, svi sveci su živi i od Boga proslavljeni. Znači, za sve slave treba spremati žito. Naši manastiri i crkve koji slave svetog Arhangela Mihaila ili svetog Iliju, pripremaju žito i to mora biti primjer kako treba raditi, jer se tradicija i običaji u crkvi čuvaju nepovrijeđeni. Nepripremanje žita, i pored upozorenja crkve, može se u tom slučaju smatrati čak i grijehom.

Obred rezanja slavskog kolača i osvećenja slavskog žita: Kolač i žito se na dan slave nose u crkvu na osvećenje. U pojedine domove, ukoliko sveštenik može da stigne i koji to izričito žele, dolazi sveštenik, i u njima osvećuje žito i reže slavski kolač. Kada sveštenik izreže kolač i prelije vinom, onda svi ukućani na čelu sa domaćinom učestvuju u okretanju slavskog kolača, uz pjevanje crkvenih pjesama. Onda sveštenik lomi kolač sa domaćinom. Ako se kolač okreće i lomi van stola, domaćica na pod prostere manji bijeli čaršav ili veću salvetu da bi se pokupile mrve od kolača, jer bi bio grijeh da padnu na pod kuda se gazi nogama.

Domaćinovo dvorenje slave: U našem narodu sačuvan je jedan lijep običaj, dvorenje slave. Naime, domaćin, na dan slave, obučen u svečano odijelo, gologlav, vedar i raspoložen, dočekuje goste i cio dan ne sjeda dok svijeća gori. Ne sjeda iz poštovanja prema svetitelju koga toga dana slavi i koji je glavni gost u njegovoj kući, i on stoji pred njim kao u crkvi na molitvi. Ukoliko je domaćin u starijim godinama i fizički nije u stanju da prestoji cio dan, po njegovom dopuštenju slavu dvori neko od mlađih muškaraca, sin ili unuk. On ujedno brine o posluženju i rasporedu gostiju i o svemu što doprinosi da se gosti osjećaju prijatno i raspoloženo. Domaćin na isti način ispraća goste, sa željom da se dogodine opet sastanu u još boljem zdravlju i raspoloženju.

Slavska trpeza: Pored nabrojanoga što čini slavu: slavski kolač, slavsko žito, svijeća i vino, po našem narodnom običaju domaćin priprema slavski ručak koji se obavlja na dan slave. U nekim krajevima se priprema i večera uoči slave, na koju dolaze gosti, i to se zove navečerje praznika. Negdje se slavi i drugi, pa čak, i treći dan slave. Odsustvo vjeronauke uslovilo je da se slava pretvorila skoro isključivo u slavsku gozbu, na kojoj, niti domaćin, niti gosti znaju o pravom smislu i suštini slave, pa čak ništa ni o svetitelju koji se slavi. Pošto se to pretvorilo, dakle, u obilnu gozbu, siromašnije porodice danas nisu u stanju da finansijski izdrže toliki trošak. Podvlačimo, ponovo ovdje, da je slava prije svega duhovni događaj i doživljaj uz ono što je neophodno za sam obred rezanja kolača, a sve ostalo je stvar volje i mogućnosti svake porodice.

Posne slave: Ovdje valja upozoriti na još jedan poguban i štetan običaj, koji se polako iz neupućenosti u nekim našim krajevima, uvlači u naš narod. Naime, kada neka slava padne uz post, ili u srijedu ili petak, na primjer Nikoljdan, koji je uvijek u Božićnom postu, taj dan se obavezno posti, bez obzira da li porodica iz nekih razloga ne posti taj post. Spremati mrsnu hranu za slavu je veliki i pogubni grijeh ako je post. Bolje je ne slaviti, nego praviti javnu sablazan i navoditi na grijeh druge (goste) da mrse na veliki praznik u vrijeme kada crkva naređuje post. Kad slava padne u srijedu ili petak, a nije post, gozba i mrsni slavski ručak može se odložiti za naredni dan. Pogrešno je, kako to neki čine, na dan slave kada je post, “prikazati” na trpezi malo ribe i posne hrane, a poslije postavljati i služiti mrsnu hranu. To je svojevrsno licemerje i nije dostojno hrišćanina, Srbina i pravoslavca, pogovo kada se zna da se može čak ljepše i jeftinije pripremiti ručak od ribe i posne hrane. Postoji, čak i kuvar sa receptima za pripremanje posnih jela, koga bi trebalo da koriste domaćice koje pripremaju posnu slavu.

Crkvena slava: Pored svetitelja i slave koju slavi svaka porodica, zajednička slava svih parohijana i vjernika koji pripadaju određenom hramu u mjestu u kome žive, jeste hramovna slava te crkve. Svaki hram je posvećen nekom svetitelju ili prazniku, i on na taj dan slavi svoju hramovnu slavu. Pošto je hram najveća svetinja u jednom mjestu i zajednički duhovni dom i ognjište svih mještana, poželjno je da svi uzmu učešća u toj slavi. Veliki je grijeh ne otići toga dana svojoj crkvi, pogotovo ako za to nema opravdanog razloga.

Domaćin crkvene slave: Na dan hramovne slave služi se sveta liturgija, zvone sva zvona, oko crkve se nose barjaci (litije) ikone i drugi sveti predmeti i poslije trokratnog ophoda siječe se slavski kolač. Hramovna slava, takođe, ima svog domaćina. To je jedan od mještana, a može i više njih, koji se dobrovoljno jave. On pripremi kolač i žito, svijeću i vino i ako je u mogućnosti i slavski ručak, na koga poziva sve prisutne toga dana u crkvi. Ako on nije sam u mogućnosti da snosi sve troškove slave, u pripremanju ručka učestvuje dijelom i crkva. Na sječenju slavskog kolača u crkvi, pominje se njegovo ime i imena njegovih srodnika i ukućana. On taj dan, kao i u kući na dan slave, dvori slavu i služi goste. Pred rezanja slavskog kolača, sveštenik pita, ko se javlja za domaćina za narednu slavu. Onome koji se javi, domaćin predaje jednu četvrtinu slavskog kolača, koju ovaj nosi kući i dijeli sa svojim ukućanima.