Kada ljudi saznaju da nosite ne jednu, nego dvije bebe, količina nepotrebnih i neželjenih informacija koje od njih dobijate se udvostruči.

Svi su puni iskustva i savjeta, od kojih su mi omiljeni bili: “Tako je moja drugarica nosila blizance i izgubila ih u četvrtom mjesecu”, “Porodićeš se sigurno ranije, tako mora”, “Biće u inkubatoru sigurno, vjerovatno će imati problema sa vidom”, i apsolutni favorit “U porodilištima kradu djecu, a ko rodi blizance, uvijek ostane bez jedne bebe”.

Sva sreća pa nisam bila osjetljiva trudnica, jer bih cijelu trudnoću preplakala i bila prestravljena. Ovo su moja iskustva!

Trudnoća

Ja ne znam šta znači biti u drugom stanju sa jednom bebom, pa ne mogu da poredim trudnoće, niti pričam o razlikama. Mogu da kažem da je moj stomak, već u 7. mjesecu bio ogroman kao drugim ženama pred porođaj. Mogu da kažem i da se nisu rodili prije vremena, već u 38. nedjelji, svaki je imao preko 3 kg i zamislite – nijedan nije ukraden!

Kako stomak raste, poznati i nepoznati ljudi sebi daju za pravo da ga diraju, kao da je plastelin. To je vjerovatno situacija kod svih trudnica, ne samo onih koje nose blizance, ali ja sam na to reagovala prvo tako što se brzo udaljim kad krenu rukom ka meni. Kada sam shvatila da im to nije dovoljno da shvate, krenula sam ja njima da mazim stomake – to je pomoglo.

Postavljali su mi stotine glupih, nepotrebnih i veoma privatnih pitanja, na koja bih odgovorila samo doktoru i suprugu. Ali, kad me, nakon što im odgovorim da sam u sedmom mjesecu pitaju šokirano: “JAO, a da nisu blizanci”, kada nisam bila raspoložena, odgovarala sam pitanjem: “Hoćete da kažete da sam debela?” Muk, nema više pitanja. Konačno.

Milion puta sam od NEPOZNATIH ljudi u pošti, banci, prodavnici… čula pitanje:

– Kad vam je termin/kada se porađate?

– Što? Dolazite mi na babine? – odgovarala sam.

Stvarno nisam uvijek imala ni vremena, ni živaca da svakom pričam i objašnjvam, pa sam veoma često davala takve odgovore. Smatrali su me vjerovatno namćorom, da ne upotrebnim neku goru riječ, koju oni sigurno jesu, ali baš me briga.

Porođaj, bolnice i domovi zdravlja

Kako je jedna od mojih beba bila okrenuta karlično, zakazan mi je carski rez u 38. nedjelji i sve je prošlo kako treba. Postadoh mama dvoje djece u tri minuta!

Ukoliko ne znate, kod nas u porodilištima je zabrana posjete zbog gripa (i ova zabrana traje i traje i traje), ali to ne sprečava da rade prehlađene sestre i to onda ne sprečava da novorođene bebe zakače virus. Onda dođe pedijatar, ustanovi prehlade i pita:

– Majka, jeste li vi prehlađeni?

– Nisam.

– Hm, kako to da ni jedna majka navodno nije bolesna, a sve bebe jesu?

– Pa baš se pitam kako.

Borite se tako malo sa slinama i psujete i sestru i nadležne koji su dozvolili da ona takva radi, ali i to prođe. Ostalo je sve, uglavnom, za pohvalu.

Odete tako, poslije mjesec dana, na prvi pregled i sestra kaže da će da vas ugura, ali morate ispred da sačekate sa bebama bar pola sata. Budući da zakazivanja nema, izađem ispred i čekam, ionako je lijepo vrijeme.

Sjedim na klupici, kolica su pored mene. Dolazi ta ista sestra, sjeda pored, pali cigaru i gleda u kolica i komentariše kako su vam divne bebe.

Dim, cigara, kolica. Da li je potrebno bilo šta reći? A da joj kažem nešto, pa da nas poslije ne “ugura”?

Ćutim, smješkam se, pokupim svoju djecu i krenem sa njima u šetnju ukrug, da ne udišu dim.

Dolazak kući

Dođete u svoj dom, gdje sve spremno čeka na bebe, a vi spremno dočekujete neprospavane noći. Dolazi patronažna sestra (ova, na svu sreću, jedanput i nikad više).

– Koju su vam dohranu preporučili u porodilištu?

– Nijednu, isključivo dojim.

– Molim? Nisu vam preporučili dohranu? Ali, to mora pošto su blizanci.

Nije moralo. I o dojenju bolje da ne pričam, jer ću samo da se iznerviram (i ako ste osjetljivi na tu temu, preskočite ove redove). Dojenje funkcioniše po principu ponuda-potražnja. Koliko beba ili bebe u mom slučaju sisaju, toliko će biti mlijeka. Gurnite im dohranu i mlijeka će biti manje. Ovo pravilo, naravno, važi ako je dojenje krenulo kako treba, ako nemate drugih zdravstvenih problema itd.

Nisam stručnjak, ali mi je muka od onih koji bi trebalo da jesu, a pojma o svom poslu nemaju. Toliko nestručnih stručnjaka i toliko stručnih amatera koji su mi davali razne komentare u vezi sa dojenjem

– i svi su bili glupi. Od “Nemoguće je dojiti dvije bebe” do “Završićete u Institutu, jer će ti se djeca razboljeti”, i naravno “Oni tebi spavaju zato što su gladni”. Jer, druge bebe poslije jela uzmu ašov pa u njivu, a samo moje spavaju.

Elem, nastavlja ova patronažna, i dalje šokirana, uz još pokoji komentar o tome kako moram da ubacim dohranu:

– A, on je prehlađen? – pokazujući prstom na jednu moju bebu.

– Jeste.

– Onda za njega nema kupanja, dokle god je prehlađen!

Nisam imala živaca više da se raspravljam sa njom, jedva sam čekala da ode i da sutradan dođe patronažna sestra koja nam je inače dolazila redovno, a koja je bila divna i podržavala me apsolutno u svemu, pa i dojenju dvije bebe bez dohrane.

Okupa ova jednu bebu onako ofrlje, traži od mene da joj donesem benkice i kapicu i čarapice, jer zaboga, kupao se pa moramo da ga obučemo kao da je -30, iako u našem stanu parno grijanje radi za medalju, a mi šetamo bosi i u šortsu, a patronažnoj sestri curi znoj niz lice koliko je toplo. Ne moram ni da pričam da smo, čim je izašla na vrata, skinuli sve sa bebe, jer se toliko zacrvenio od toplote da smo se preplašili da mu nešto ne bude.

Pidžamica bez čarapica – i vratila mu se normalna boja u licu. Još je dodala, prije nego što je otišla, da ćemo vjerovatno morati da uključujemo i klimu, da bi nam bilo toplije u stanu. I tako, kupali smo prehlađene bebe, nisu nosili čarapice ni kapice po kući i zamislite – preživjeli su.

Ah, ti divni savjeti

Ja odgajam svoju djecu onako kako smatram da je ispravno, kako smo se suprug i ja dogovorili i to je, bar za nas, jedino bitno. Valjda je svima jasno da niko ne voli da im se priča kako bi trebalo da postupaju sa svojom djecom i suptilno im se trlja na nos da su loši roditelji? Valjda vam je jasno da svaka (ili bar većina) majka radi ono što misli da je najbolje za njeno dijete? Ne.

Svi, ama baš SVI, znaju SVE o mojoj djeci bolje od mame. Svi sebi daju za pravo da komentarišu i savjetuju. A mi mame baš volimo da nam se priča kako nešto radimo pogrešno. Ma šta volimo?! Obožavamo!

A da ne zaboravim na one savjete u obliku dobronamjernih pitanja:

– Nemaju čarapice? Da im nije hladno? – jer ja želim da mi se djeca smrznu.

– Napolju je trenutno 35 stepeni, da li je vama hladno?

Zatim imamo i savjete uperene mami kroz obraćanje bebi:

– Jaoooj što sam lijeeep, ali zašto mi mama nije stavila kapicu da mi čuva uši od hladnoće? – kao da će uši da pobjegnu.

– Napolju je trenutno 35 stepeni, da li vi nosite kapicu da vam čuva uši?

Onda imamo i one direktne savjete:

– Nemoj da im stavljaš tu zaštitu, jer ne mogu da dišu – jer ja, očigledno, želim da ugušim svoju djecu, a zaštita je tetra pelena, koja pokriva samo dio kolica zbog sunca, a vazduh dolazi sa druge strane.

– Ne želim da ih izlažem suncu kad su ovako mali (tada im je bilo mjesec dana, prim. mama), zato i jeste zaštita tu.

I naravno, one indirektne:

– Hm, tako je i moja sestra nosila bebu, pa ga je navikla na ruke! – jer to je najgora stvar koja može da se desi.

– Šta tu ne valja? Bliskost je bitna bebama, kao i svakom drugom živom biću i svakako će doći dan kad ne budu htjeli da ih nosim. Mazim ih i nosim do mile volje i nikom ne branim da ih uzme u ruke zbog “navići će se na ruke”. I stvarno, ali najiskrenije, ne zanima me kako je vaša sestra to radila. Da me je zanimalo, pitala bih.

I onda, zapitkivanje iz radoznalosti:

– Joj, da li vam neko pomaže?

– Ne, sama sam sa njima.

– Jao, strašno! Pa kako izdržavate to? Užas! – kao da čuvam 10 bijesnih pasa, a ne 2 bebe.

I tako dok šetate od nepoznatih ljudi dobijate gomilu savjeta, a budući da imate blizanačka kolica pravi ste magnet za sve ljude. Prilaze, savjetuju i govore vam šta oni misle da je najbolje jer eto, vi, mama, nemate pojma.

Kod nas SVI sebi daju za pravo da vas savjetuju, u vezi sa apsolutno svim u vašem životu, a kamoli u vezi sa odgajanjem djece.

Kupovina

Jaoj, koliko nepotrebnih stvari ima na svim onim spiskovima za kupovinu. I koliko prodavci i prodavačice vole da vas ubjeđuju u nešto, samo da bi prodali.

Kupujemo kadicu i stalak:

– Bolje vam je da odmah kupite veću kadicu i veći stalak, ova će vam biti dobra samo par mjeseci, poslije će biti mala.

– Posleij će sjediti u njoj, nije problem. Neću da kupim skuplju, jer nema potrebe.

Kupite određene pelene i na kasi vas pita:

– A zašto ne kupite ove? Bolje su!

– Nama ove više odgovaraju, zato ih kupujem.

– Ali, ovaj je jeftiniji.

– Kao što rekoh, nama su ove bolje. I nemojte da pakujete, ne treba nam kesa.

– Ne treba kesa? Ali, kulturnije je!

Spakuje vam tako pelene u kesu i još vam usput kaže da ste nekulturni. Jer, sramota je šetati pelene? Dobro da ih nije prvo umotala u papir, da se kroz providnu kesu ne vidi šta nosim, kao što na selu rade sa ulošcima, jer od sramote može da se umre.

Riješite da kupite bodiće i tražite pomoć od prodavačice zato što je sve razbacano, pa ne možete da našete broj.

– Treba mi šest bodića, skroz različitih, veličina 68, za dječake.

– Šest komada? Šta će vam toliko?

– Za blizance! – ali ZAŠTO moram da objašnjavam?

– A što nećete onda iste?

– Pa eto, neću. – i opet, ZAŠTO moram da objašnjavam?

Razumijem da neka pitanja postavljaju zato što je trenutno neka akcija pa su u obavezi, ali zaista moraju da misle bolji način. A ako kažem da nešto neću, molim vas ne pričajte mi šta vi mislite da je bolje. Kupite sebi šta god želite, uopšte me neće zanimati, niti ću vas savjetovati da učinite drugačije.

Suma sumarum

Da ponovimo i utvrdimo – odgajam svoju djecu kako smatram da je ispravno, kupujem ono što ja smatram da je potrebno i ne tražim od drugih da rade isto što i ja. Ne savjetujem druge mame, osim ako me pitaju, a i tada im kažem kako bih JA uradila, ali da je najbolje da odluče sami.

Da sam slušala sve savjete i komentare, od stresa bih se zaista porodila prije vremena, preplakala od straha da mi ne ukradu bebe i vjerovatno doživjela tri nervna sloma.

Uspona i padova ima, ali mi je život divniji, anegdota i doživljaja sa našim mališanima iz nedjelje u nedjelju je sve više, ne uspijevam sve ni da popamtim.

I jako mi je žao ako sam nekog ovim tekstom uvrijedila, ali ovo je moje mišljenje i to su moji doživljaju odgajanjem blizanaca kod nas.