Nema te nevolje s kojom se Teodora Pavlović (12) nije izborila: Kao beba se borila za dah, pa potom da samostalno sjedi, da pokrene ruke, stane na noge…

Borba još traje, jer cerebralna paraliza, uzrokovana majčinim teškim porođajem, ovoj hrabroj devojčici je donijela brojne teškoće u komunikaciji i kretanju. Njen govor razumiju jedino mama, tata i mali brat Nikša (4), korača samo po kući uz pomoć hodalice, jedna ruka je ne sluša baš najbolje…

Ali Teodora ima i svoje adute: šarmantni osmijeh, uspjeh u školi i – popluarnost među drugarima.

-Uz pomoć asistenta u nastavi i tableta sa komunikatorom, uči sve predmete i odlična je učenica. Dobro, omakne se tu i tamo neka četvorka, ali i to je za đaka – kaže Teodorina mama Daniela Zeljaja.

Dodaje da u banjalučkoj Osnovnoj školi „Branko Radičević“ Teodoru svi vole i podržavaju – od njene prve učiteljice Dražene Gavrić, do diretkorke Darije Mićić, nastavnika i drugara.

-Drugari se naprosto otimaju ko će se sa njom poigrati i prošetati – kaže mama.

A Teodora poručuje da više od svega, najviše na svijetu, želi da ode u šetnju s drugaricama, sama, na svojim nogama, bez kolica i bez majčine pomoći.

-Da odem u igraonicu ili bioskop, kao i druga djeca – kaže Teodora.

Zahvaljujući tradicionalnoj akciji „S ljubavlju hrabrim srcima“, Teodorina želja bi se mogla ostvariti. Ove godine akcija je posvećena djeci sa teškoćama u kretanju, a prikupljeni novac namijenjen je za nabavku opreme za rehabilitaciju uz pomoć robota.

Plan je da se ova terapija, koja je djeci iz RS do sada bila dostupna samo u inostranastvu i za većinu njih bila preskupa, ubuduće obavlja u Zavodu „Dr Miroslav Zotović“ u Banjaluci.

-U „Zotoviću“ smo provele takoreći pola Teodorinog života i to nam je druga kuća. Na stranu stručnost, koja je impresivna, ali empatija, toplina i podrška djeci je u ovoj ustanovi najdjelotvorniji lijek – kaže mama Daniela.

Robota, koji djeci pomaže da rehabilituju prekinute veze između mišića i „komandne table“ u mozgu, svi željno isčekuju. I Teodorina mama, kao i druge majke djece s poteškoćama, kaže da se raduje, ne samo zbog svoje kćerke, nego i zbog drugih mališana, kojima terapija uz pomoć robota može promijeniti život.

-Svi koji imaju dijete s poteškoćama znaju da je to velika tuga, ali da i najmanji djetetov napredak nama donosi neizmjernu sreću – kaže Daniela.

Za Teodoru najveća sreća je mali brat. Kada mu treba pomoć da dohvati igračku sa visoke police, mali Nikša, “koristi situaciju”, ali i sokoli sestru riječima: “Hajde, na noge, ti si velika djevojčica, možeš ti to!”

Zbog škole doselili iz Foče

Kada je došlo vrijeme da Teodora krene u školu, cijela porodica se iz Foče preselila u Banjaluku, jer su im stručnjaci rekli da je banjalučka OŠ „Branko Radičević“ pravi šampion inkluzije.

Nisu se pokajali, ne samo zbog petica stečenog znanja, nego i zbog podrške koja joj jača samopouzdanje i pomaže joj u emotivnom razvoju. Teodora se danas ponaša kao i svaka druga predtinejdžerka: Svađa se sa malim bratom, smišlja nestašluke, a kad se naljuti na roditelje spakuje ranac i priprijeti da će otići od kuće.

Izvor: srpskainfo