Ničim se brže ne može izazvati prevrtanje očima kod tinejdžera, nego rečenicom koja počinje riječima: „Eh, dok sam ja išao u školu…”. Ali, iako je tačno da je tad, kad smo mi išli u školu, sve bilo mnogo drugačije, činjenica je i da naša djeca danas žive u jednom drugačijem svijetu, svijetu tehnologije koji smo mi za njih stvorili…

I to kod učitelja i nastavnika starijeg kova, koji pamte neka drugačija vremena, može biti vrlo frustrirajuće, naročito kada djeca ne reaguju na njihove stare, hiljadama puta isprobane metode.

I ma koliko mi čvrsto vjerovali u nekakve tradicionalne načine rada koji su dokazano nekad, prije 20 i više godina davali rezultate, stvarnost je danas drugačija i današnja djeca žive u potpuno izmijenjenom svijetu, gdje su i vještine koje su im potrebne da bi u životu postigli uspeh – drugačije. A slijepo držanje starih normi neće pomoći nikom – ni učiteljima, ni djeci.

Ako razmišljate o tome šta treba da promijenite u načinu rada da biste „doprli” do svojih đaka i zadržali njihovu pažnju, evo tri stvari koje bi uvijek trebalo da imate na umu.

1. Današnja djeca suočavaju se sa enormno velikom količinom informacija svakog minuta, daleko većom nego što smo mi ikada morali.

Zamislite samo, možete pronaći odgovor na bilo koje pitanje koje vam padne na pamet u roku od samo nekoliko sekundi. Sve zahvaljujući razvoju tehnologije. Ali, problem je u tome što ćete za tih nekoliko sekundi pronaći vjerovatno 20 različitih odgovora na isto pitanje. Kako znati koja je, u gomili informacija, ona prava? Kako razlikovati prave od lažnih vijesti, amaterske od stručnih stavova? Kako da djeca znaju kom izvoru da vjeruju, kad na desetine „pouzdanih” daju različite informacije?

Mi, kao djeca, nismo s tim morali da se suočavamo. Imaš udžbenike, imaš enciklopediju, šta tu nađeš – to je. Djeca novog vremena moraju da razviju vještinu da procijene i daju prioritet ispravnim informacijama u odnosu na pogrešne i to brzo, tako da je efikasnost jedna od najvažnijih stvari kojoj moramo naučiti djecu.

Dodatni problem je, što uz masu informacija i sadržaja, većina djece će brzo pomisliti da je praktično na svaku temu koja vam može pasti na pamet već sve rečeno. Naš izazov je da ih motivišemo da misle, budu originalni, biraju prave informacije i koriste ih kako bi stvorili svoja djela i naučili da rješavaju probleme na inovativan način.

2. Pristup tako velikoj količini informacija dovodi do toga da nikad ne ulazite u dubinu problema

Dostupnost informacija otežava današnjoj djeci da se udube u određenu temu i istraže je temeljno, ma koliko to paradoksalno zvučalo. Djecu moramo naučiti da drže fokus i „kopaju” dublje u vezi sa temom koju istražuju. Moramo im ponuditi metode i načine da bismo ih ohrabrili da razviju vještinu održavanja fokusa na konkretnom problemu. Da se ne oslanjaju samo na plitke informacije koje su dostupne na „prvoj strani Gugla”, već da traže različite perspektive i pristupe rješavanju problema.

3. Potreba da budu uvijek „onlajn” lako preuzme primat u odnosu na potrebu da budu prisutni fizički

Tehnologija će vas brzo i lako uvesti u zonu introvertnih, samo ako joj to dozvolite. Ona olakšava ljudima da se okrenu nekom svom svijetu i biraju informacije koje će ih okruživati tako da im pred očima bude uvijek samo ono što žele da vide. Na društvenim mrežama, jednostavno je kreirati svoj mali univerzum, filtrirajući ljude čije stavove i mišljenja jednostavno ne želite da čujete. Na taj način, počinjemo da živimo u potpuno imaginarnom svijetu, onom koji smo za sebe stvorili. Međutim, ni te konekcije koje stvaramo koristeći tehnologiju, nisu uvijek autentične. A kako možemo da rastemo i razvijamo se kao ljudi ako ne želimo da izađemo iz te svoje homogene zone koju smo tako lijepo izgradili?

Zato je danas važnije nego ikad da učitelji pokušaju da stvore zdrave socijalne interakcije u svom odjeljenju, da razviju prave veze, da forsiraju timski rad i nauče djecu koliko je važna „oflajn” konekcija. Kad iz školskih klupa odu u pravi svijet, moraće da znaju kako da komuniciraju sa drugima, dijele ideje i mišljenja, budu otvoreni za prijedloge saradnika, kolega. Na društvenim mrežama to ne mogu da nauče.

Za kraj:

Možda naša djeca nemaju isti raspon pažnje kao što smo mi imali u njihovim godinama. Možda teže pamte, brže odlutaju, djeluju manje zainteresovano. Ali, to je zato što žive u svijetu nevjerovatno brzog protoka informacije koji nisu sami stvorili. Možda im teže pada saradnja, timski rad, ali to ne znači da oni nemaju kvalitete koje mogu da ponude.

Mi, odrasli, smo ti koji moraju da prihvate realnost. A realnost je da ne možemo da podučavamo na isti način na koji su nas podučavali. Da vaspitavamo onako kako su nas vaspitavali. Time činimo medveđu uslugu djeci i u svijet ih puštamo nepripremljene za ono što ih tamo čeka.