Takozvano permisivno ili popustljivo roditeljstvo uopšte nije dobro za djecu, kažu stručnjaci.

Nije lako vaspitati dijete, a posebno, jer to ima veoma veliku ulogu u oblikovanju ličnosti djeteta.

Stručnjaci kažu da postoje tri stila roditeljstva – autoritativno roditeljstvo, autoritarno i permisivno roditeljstvo.

“Permisivni roditelji imaju problem u postavljanju granica svojoj djeci”, kaže prof. dr Lora Markam, autorka knjige “Miran roditelj, srećno dijete”. “Zbog toga, ovi roditelji su skloni tome da ignorišu loše ponašanje, da se ‘prepuste’ dječjem ponašanju kada je ono uznemireno. Rezultat toga je da pred dijete ne postavljaju nikakva očekivanja koja su prikladna za njegov uzrast”.

Najjednostavnije rečeno, pod permisivnim roditeljstvom se smatra onaj “drugarski” odnos između roditelja i djeteta, pri čemu roditelj najčešće djetetu objašnjava baš sve, vjerujući da će ga dijete razumjeti i promijeniti ponašanje.

Možda biste pomislili da djeca permisivnih roditelja mogu sama da nauče kako da se snađu, ali rezultati pokazuju suprotno.

“Ne postoji mnogo dobrih strana permisivnog roditeljstva”, kaže licencirani klinički socijalni radnik Ejmi Morin.

“Da treba da izdvojimo dobru stranu, mogli bismo reći da djeca stiču iskustvo. Nažalost, permisivni roditelj ne uče djecu vještinama koje su im potrebne u donošenju dobrih odluka, kako bi mogli da se snađu i napreduju u stvarnom svijetu”.

To posebno važi za disciplinu.

“Permisivni roditelji su topli, brižni, što je svakako pozitivno, međutim, oni ne postavljaju granice, što je struktura koja je neophodna da bi se dijete osjećalo bezbjedno i sigurno”, smatra licencirani klinički socijalni radnik Debi Zajhner.

“Idealno bi bilo da su roditelji istovremeno i ljubazni i ‘strogi’ prema djetetu, što se drugačije naziva pozitivnom disciplinom. Pozitivna disciplina podržava razvijanje vještina i osobina kod djece, poput rješavanja problema, donošenja odluka, empatije, poštovanja, ljubaznosti, samokontrole, samopouzdanja”.

Dr Markam ističe da permisivni roditelji “imaju mala očekivanja od djeteta, izbjegavaju da se suprotstave djetetu, i jako im je stalo da ne uznemiravaju dijete, već da održe njegov mir”.

Morinova dodaje da je s jedne strane dobro pustiti djecu da neke stvari iskuse sama, ali da im je potrebno postaviti granice, jer nemaju razvijene vještine koje bi im pomogle da se sama snađu u svijetu.

Stručnjaci kažu da, ukoliko ste vi permisivni roditelj, nije kasno da počnete da postavljate granice.

1. Odredite porodična pravila.

 “Trudite se da ostanete smireni kada dijete ne poštuje pravila, kako biste mogli da insistirate da ih dijete poštuje. Zapamtite da je vaša povezanost sa djetetom ono što mu daje motivaciju da poštuje ta pravila”, kaže dr Markam.

Ona takođe savjetuje da obratite pažnju na trenutke kada ne postavljate granice, jer ne želite da povrijedite osjećanja svog djeteta – suočite se sa tom neprijatnošću.

2. Utvrdite rutinu.

“Sva djeca žele da imaju osjećaj pripadnosti, da osjećaju da su važni i da nečemu važnom doprinose”, kaže Zajnerohova.

“Ako, na primjer, ujutru uvijek žurite da ih odvezete u školu, a ponekad i kasnite, pitajte djecu šta možete svi zajedno da preduzmete da biste stizali na vrijeme. Iznesite ideje i zajedno smislite plan. Tako ćete pokazati da ih poštujete, izgradićete vezu sa njima, i pomoći ćete im da nauče vještine rješavanja problema i donšenja odluka”.

3. Nikada ne ignorišite loše ponašanje.

 “Možete da počnete ovako: ‘Vičeš na mene. Ne koristio taj ton kada razgovaramo jedni sa drugima. Kaži mi šta te uznemirilo’”, predlaže dr Markam.

“Nemojte da ignorišete takvo ponašanje. Kasnije, kada se svi smire, možete da naglasite djetetu da uvijek može da razgovara sa vama, ali bez vikanja”.