Za sve vas koji niste pročitali “Mala škola za velike roditelje”, a imate dvogodišnjake, prenosimo dio koji se odnosi na prve zabrane i prvo «Ne» roditelja. To je ono što će vam svakako trebati… Dr Zoran Milivojević – Mama mi je rekla: «Ne smiješ!» – Znači, ne voli me.

Kada se Perica rodio…

Beba, koja je dobila ime Petar, potpuno je bespomoćna i ne može da preživi sama. Potrebni su joj roditelji da je nahrane kada je gladna, da je obuku kada joj je hladno, da je utješe kada je uplaši lavež susjedovog psa. Jednostavno, da se pobrinu da se Perica osjeća sigurno i da mu je prijatno. Ako se iz bilo kog razloga osjeća neprijatno – on zaplače, a onda se roditelji pobrinu da sve ponovo bude u redu i da mališan mirno zaspi, ili da zadovoljno guče i smješka im se.

Perica je toliko mali i nemoćan, i toliko ništa ne razumije – da od njega baš ništa ne može da se traži. Roditelji se brinu o svim njegovim potrebama, omogućavaju mu da se pored njih, kao i u svijetu oko njih, osjeća sigurno i prihvaćeno. Upravo je to kamen temeljac da on jednog dana odraste u mladog samostalnog Petra.

Naravno, do tada treba preći dug put, sa mnogim preprekama. Da bismo svoje dijete pripremili za uspješno uključivanje u okolinu, da jednog dana počne da se samo stara o sebi, moramo ga prvo naučiti da pravi razliku između onog što želi i onog što je moguće. Mi ćemo, svakako, zadovoljiti sve potrebe svog djeteta, odnosno pobrinuti se da ne bude gladno, da mu bude toplo, da bude voljeno, čuvano i njegovano. Sa druge strane, ni u kom slučaju se ne podrazumijeva da će da dobije sve igračke koje želi, niti da će da dobije pomfrit kada svi ostali članovi porodice jedu pire.

Biće nam mnogo lakše u ulozi roditelja ako budemo znali da ocijenimo šta našem djetetu zaista treba, a šta je želja koju ne moramo da ispunimo, jer dijete obično nešto želi da bi imalo veći ugođaj. Ali, ono još ne zna tu razliku. Često je čak i odraslima manje ili više teško da prihvate ograničenja koja im život postavlja.

Iako sanjamo o odmoru u egzotičnim toplim krajevima, moraćemo da se zadovoljimo kupanjem u obližnjoj rijeci ili šetnjom po obližnjem šumarku, pošto nas u narednim mjesecima čeka registracija automobila i kupovina novog nameštaja. Naravno, i za naše dijete će biti veliki šok kada se na putu ispunjenja svojih želja bude srelo sa prvim preprekama. Taj šok je za njega utoliko veći što misli da ga ne volimo ako mu ne ispunimo sve želje.

Perica u prvoj godini života ima iskustvo bezuslovne voljenosti, jer mu roditelji ispunjavaju sve želje i brinu se za njega i njegov osjećaj ugodnosti. To je za njega znak da ga vole. No, kada Perica počne da puzi naokolo, i prije ili kasnije počne da radi stvari koje roditelji neće ili ne smiju da dopuste – tada će oni početi da odbijaju da zadovolje njegove želje i nastupiće drama druge godine.

Već u drugoj godini, djetetove želje dolaze u sukob sa željama njegovih roditelja, koji zabranama i zahtjevima počinju da mu postavljaju granice. Dužnost roditelja je da navedu dijete da čini za sebe korisne stvari i da prekine sa ponašanjem koje mu škodi. Međutim, ne samo da dijete nema znanje ni iskustvo koje je potrebno, već je njegova moć rasuđivanja nerazvijena – tako da, jednostavno, nema sposobnost promišljanja o posljedicama svoje želje i svog ponašanja. No, uprkos tome, Perica ima želju, i to snažnu želju…

Uloga odraslih, prije svega roditelja, jeste da predvide moguće posljedice i da djetetovo ponašanje usmjeravaju u skladu sa njima. Na primjer, odraslima je jasno da dobre radne navike doprinose kasnijem uspješnom životu u društvu, dok dijete teži samo onome što u njemu pobuđuje prijatna osjećanja.

Pošto svom djetetu želimo da pomognemo na putu ka uspjehu, postepeno ćemo ga navikavati na izvršavanje različitih obaveza, koje mu se u tom trenutku neće činiti zabavnim, niti će mu nuditi zadovoljstvo. Tako igranje sa dvogodišnjakom možemo da završimo zajedničkim razvrstavanjem igračaka po kutijama, što za dijete neće biti pretežak zadatak, a može da bude prvi korak ka odgovornom preuzimanju obaveza. Na taj način pobuđujemo pozitivan razvoj djetetove aktivnosti na različitim područjima.

Uz to, mi – roditelji procjenjujemo kakvim je opasnostima izloženo naše dijete, kao i kako ćemo da ga zaštitimo, a istovremeno i naučimo da štiti samo sebe. Djecu je često neophodno zaustaviti, preusmjeriti, spriječiti da se upuste u opasne situacije. Iz tog razloga, u brojnim situacijama roditelji Perici poručuju: «NE», na sve moguće načine – izrazom lica, tonom glasa, pokretima… Ili mu iz ruku uzmu kutiju sa dugmićima – kada ju je tek otkrio i počeo da se divi «blagu» u njoj.

No, roditelji moraju da se pobrinu da spriječe potencijalnu nezgodu. Dugmići se mogu naći tamo gdje nikako ne pripadaju: u uhu, nosu ili ustima, a odatle u dušniku. Zbog, na izgled nedužne zabave, može biti ugroženo djetetovo zdravlje, čak i život, pa zato roditelji ne oklijevaju, već Perici takvu igru ne dozvoljavaju.

Mališan zbog toga, naravno, nije zadovoljan – ipak ga svi ti raznobojni i sjajni dugmići jako zanimaju, pa mu se miješanje roditelja uopšte ne dopada. Prije svega, nije ni navikao da mu roditelji bilo šta odriču ili zabranjuju. Njihovo: «NE» Perica prevodi u: «Ne vole me».

Još ne razumije da je moguće da ga roditelji vole, a da mu istovremeno ne dozvoljavaju da radi nešto u čemu uživa. Zato njegove uporne pokušaje da mu roditelji vrate kutiju sa dugmićima možemo da protumačimo kao intenzivnu težnju da ga roditelji vole, u šta je spreman da uloži ogromnu energiju (suze, galamu, divljanje, bijes…).

Malo dijete, naime, razmišlja vrlo jednostavno. Njegov misaoni svijet je crno-bijeli: stvari su ili bijele ili crne, između nema ničeg. To je razmišljanje po principu «sve ili ništa».

Bijelo: «Roditelji mi sve dopuštaju. Roditelji mi daju sve što želim. Roditelji me vole».
Crno: «Roditelji mi nešto ne dopuštaju. Roditelji mi nešto ne daju. Roditelji me ne vole».

Postavljanje granica djetetu je uvijek neprijatno za roditelje. Pošto ga volimo, onda se na negovu patnju odazivamo saosjećanjem. Kada je našem djetetu teško, teško je i nama. No, upravo zbog toga što zaista volimo svoje dijete, mi ćemo da stisnemo zube i istrajemo u onome što je za njega dobro, iako je zbog toga trenutno veoma nesrećno. Onome što je za dijete korisno, daćemo prednost nad sopstvenim burnim osjećanjima. Djetetu mora katkad da bude neprijatno u sadašnjosti, kako bi u budućnosti moglo da mu bude lijepo. Roditeljski kvalitet se vidi i u tome što istrajavamo i kada nam je teško, samo zato što znamo da to koristi našem djetetu.

Mi, roditelji, svojoj djeci već od malena namećemo sopstvene zahtjeve. Šta moraju, a šta ne smiju – određujemo mi, dok želje svog djeteta uvažavamo tek kada ocijenimo da su prikladne.

Čeprkanje po punoj noši je zanimljivo i zabavno, a i crtanje po zidu je pravi užitak za mladog umjetnika. Nažalost, ne traje dugo: mama i tata dojure do Perice, brzo ga odnesu u kupatilo i operu, a sve to još i proprate povišenim glasom i izraženim nezadovoljstvom.

Kada Perica vidi svoje roditelje tako ljute, uplaši se – zato što mu izgledaju kao grozna čudovišta koja ga ne vole.

Ako Perica sljedeći put udovolji maminim i tatinim željama i ne čeprka po noši, iako mu se to dopada, biće nagrađen njihovim osmijehom, što će u njegovim očima biti dokaz da ga vole, a primanje te ljubavi jeste ono što je najvažnije u njegovom malom svijetu. Da bi zadržao njihovu ljubav, biće spreman da radi čak i one stvari koje mu se uopšte ne dopadaju, a odrećiće se onih prijatnih stvari zbog kojih se oni ljute.

Iako bi se najradije još malo poigrao sa macom, pospremiće svoje kocke – pošto će tata za to da ga pohvali, a mama će da mu se osmjehne sa divljenjem i zatim ga izljubi.
Naravno da roditelji ne žele da se Perica uvijek plaši kako će prestati da ga vole ako uradi nešto pogrešno. Zato mu često govore da ga vole, hvale ono što je uradio dobro, a prekorijevaju i kažnjavaju njegovo neprikladno ponašanje, što Perici uvijek i objasne. Pa ipak, Perica i dalje vjeruje da ga mama i tata ne vole kada mu nešto ne dozvoljavaju, i zato neutješno plače. Roditelji znaju da je to samo razvojna faza kroz koju Perica mora da prođe pa mu uporno, nakon svake takve scene, pokazuju ljubav, kako bi Perica shvatio da mu neke stvari ne dozvoljavaju upravo zbog toga što ga vole.

Uprkos dječakovim protestima, roditelji su svjesni koliko je važno da budu doslijedni i istrajni. Ono što se ne smije danas, ne smije se ni sutra, tako da tata danas ostaje pri onome što je mama juče zahtijevala. Inače bi Perica samo bio zbunjen i ne bi znao šta da radi, kako da im udovolji.

Iako kritike i kazne nisu uvijek propraćene nježnim izjavama, do sedme godine će Pera već dobiti dovoljno i jednog i drugog – da shvati kako ga roditelji prihvataju i vole čak i kada mu ne ispune neke želje, ili mu jasno poruče da im se njegovo ponašanje ne dopada i to mu i zabrane. Vremenom će naučiti da pored crno-bijelog gledanja postoji još čitava paleta boja – kako u odnosu na ljude i događaje, tako i u njegovom sopstvenom ponašanju. Biće mu lakše da prihvati kritiku svog ponašanja, jer će znati da ga roditelji, svejedno, vole. Odnosno, da njegovo neprihvatljivo ponašanje ograničavaju upravo zato što ga vole i brinu se za njega.

Kada Perica krene u školu, sve bolje će znati šta može da razveseli njegove roditelje i šta bi oni odobrili, a isto tako u svojoj glavi redovno dopunjuje spisak stvari zbog kojih se roditelji ljute i zbog kojih će, možda, biti kažnjen. Na kraju, njihove zahtjeve prihvata kao svoje.

Tada se ponaša onako kako bi roditelji očekivali od njega, čak i kada oni nisu u blizini. Pri kraju puberteta, Pera zna sam da ocijeni koje želje može sebi da ispuni, i zna da sam sebi postavlja granice, pošto su ga roditelji tome naučili. Zna da primijeti nedostatke svojih postupaka, da vidi svoje greške, i zna da voli sam sebe.

U dječakovom vaspitavanju bi nastao veliki problem ako bi i njegovi roditelji mislili da su dobri i brižni samo kada mu ispune svaku želju. U tom slučaju, oni bi svoje odbacivanje neke djetetove želje vidjeli kao stvarni dokaz da zaista ne vole svoje dijete. Tada bi Perici ugađali u svemu, a time bi samo potvrdili njegovu zabludu da je ispunjenje svake njegove želje dokaz roditeljske ljubavi. Tako bi svi, i Perica i roditelji, zapali u začarani krug, što bi im donijelo razne teškoće, koje bi rasle kako bi Perica rastao. Zbog takvog vaspitnog pristupa, dijete odraste u čovjeka koji nikako ne može da prihvati da ga neko opomene zbog neke greške ili nedostatka u njegovom postupanju.

Kritiku doživljava kao napad na svoju ličnost, a ne kao upozorenje na grešku u ponašanju. Zbog toga reaguje burno, plane i vrijeđa onog za koga pogrešno vjeruje da se usudio da mu prebaci kako je glup i nesposoban. Takva osoba nije u stanju ni da razumije konflikte: svaki put kada neko odbije da ispuni neku njenu želju, ona će misliti da je drugi ne voli, da je prezire i odbacuje – što će, možda, da vrati istom mjerom.

Roditelji malog Perice znaju da možemo biti dobri i vrijedni poštovanja i kada ne uradimo sve najbolje, ili sve kako treba. Zato ne kriju svoje greške od djeteta i priznaju da nisu sveznalice. Tako, kao roditelji, pomažemo svom djetetu da razumije kako nije važno biti savršen da bi nas drugi voljeli, i da moramo voljeti sebe čak i ako ne uradimo uvijek sve na najbolji način. Ako svoju djecu uspijemo tome da naučimo, dali smo im odličnu osnovu za put kroz život.

Poznati psihoterapeut dr Zoran Milivojević, predavač na bečkom Univerzitetu Sigmund Frojd, više od decenije je supervizor rada vaspitača u različitim slovenačkim ustanovama za mlade. Kao rezultat ovog rada, razvio je mercedes model, koji dovodi u međusobni optimalni odnos tri glavne funkcije vaspitnog rada: postavljanje ciljeva, pohvaljivanje i nagrađivanje, kao i kritiku i kaznu.

Model ukazuje na tipične greške u vaspitanju koje dovode do pretjerane socijalizacije djeteta (kada se identitet svede na proces identifikacije), do toga da bude previše razmaženo, do njegovog prezaštićivanja, zanemarivanja ili maltretiranja. Pored dr Milivojevića, u pisanju knjige je sudjelovao tim od pet slovenačkih psihologa i socijalnih pedagoga. Inače, ova zanimljiva knjiga, koju slovenački stručnjaci najčešće preporučuju roditeljima, prvi put je objavljena u Ljubljani 2004. godine, a nedavno ju je objavio Psihopolis na našem jeziku.