Da su Banjalučanke čuvene po ljepoti, već je poznata stvar. Zahvaljujući starim fotografijama, sačuvanim u privatnim arhivamama i u Arhivu RS i Muzeju RS, možemo zaviriti i u prošlost i vidjeti kako su Banjalučanke izgledale prije 50, 70, pa čak i 100 ili 120 godina, šta je u to vrijeme bilo “in” i koje su žene u gradu bile, što bi se danas reklo, “ikone stila”.

Krajem 19. vijeka gradska ženska nošnja u Banjaluci podrazumijevala je slojevito odijevanje, uz obaveznu suknju ili haljinu do poda i libade – kratki gornji haljetak od svile ili atlasa, a glava pristojne gradske gospođe je bila pokrivena.

Na početku 20. vijeka stižu i evropejski šeširi i haljine zapadnog kroja, što se vidi i na fotografiji Jovanke Milošević, osnivačice Crvenog krsta u Banjaluci i majke čuvenog kompozitora i etnomuzikologa, akademika Vlade Miloševića.

Poslije Provog svjetskog rata, sa novom državom, stiže i nova moda, lepršavija i manje stroga, bar za mlade djevojke, mada modni trendovi, kao i prethodnih godina, dolaze češće iz Beča, nego iz Beograda.

Kada su nastala “banska vremena”, dakle nakon osnivanja Vrbaske banovine 1929. godine, kada je Banjaluka postala jedna od “devet prestonica Kraljevine Jugoslavije”, balovi i čajanke su učestali, ali je zanimljivo da su na nekim balovima narodne nošenje iz raznih krajeva Jugoslavije bile pravi hit, pa je tako i prva banjalučka banica, Desanka Desa Milosavljević, supruga Svetislva Tise Milosavljevica, goste često primala odjevena u etno stilu.

Tridesetih godina prošlog vijeka, pa sve do izbijanja Drugog svjetskog rata, banice su u Banjaluci diktirale modu, a najelegantnije među njima bila je banica Nada Lazarević, supruga bana Todora Lazarevića. Njena zelena svečana haljina do danas je sačuvana.

Mada su mnoge supruge i kćerke bogatih trgovaca i industrijalaca direktnim vozom putovale čak u Beč ili Peštu da bi nabavile toaletu, a krojačice u prvom modnom salonu, koji je osnovala agilna Raviojla Ravka Jovetić imale pune ruke posla, ipak su neke dame ostale vjerne tradicionalnom stilu. O šarenilu svjedoči i fotografija sa sveslovenskog bala iz tridesetih godina prošlog vijeka.

Posljednje godine banskih vremena ipak su obilježile elegantne toalete, gola damska ramena i biseri.

Poslije Drugog svjetskog rata žene su dobile pravo glasa, gospođe postale drugarice, a i moda se mijenjala u skladu sa tim: odijevanje je postalo praktičnije, konfekcija je preuzela primat nad garderobom po mjeri. Ipak, ženske pantalone još godinama su bile tabu. Tako je u jednom priručniku za bonton iz pedesetih godina prošlog vijeka pisalo da je “ženi dopušteno nositi hlače, ali samo u određenim prilkama: na izletu, kad radi po kući ili kad ide u prodavnicu iza ugla, pod uslovom da taj ugao nije u centru grada”. Zato je i reklama za tada najmodernije audio i video uređaje krajem šezdesetih bila pravi hit, između ostalog i zbog zgodne djevojke u pantalonama.

Sa emnacijom došao je i prodor žena u takozvane muške poslove, pa i odijevanje u skladu sa tim. Iako je učiteljica Olga Divljak zabilježena kao prva Banjalučanka koja je položila vozački ispit krajem tridesetih godina prošlog vijeka, mnogo će još vode proteći Vrbasom dok prva Banjalučanka ne sjedne za volan kamiona. Banjalučanka Savka Đorđić ispit za C kategoriju položila 1967. i tako postala prva žena kvalifkovana za ovaj posao u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. Savka je do penzije radila kao autoprevoznica, a u doba kada kamioni nisu imali ni klimu, ni navigaciju, pa čak ni servo volane, to nije bilo lako. Još je teže bilo obući se za takav posao, ali gospođa Savka je, ipak, imala stila.

Izvor: srpskainfo