Donosimo vam nekoliko životnih priča; priča o hrabrim ženama koje inspirišu…
Balkisa Šebu, rođena u Nigeru 1995. godine
Bila jednom jedna djevojčica koja je željela da postane doktorka. Zvala se Balkisa i bila je zaista dobra učenica. Jednog dana otkrila je da je njen ujak obećao jednom od rođaka da će se ona udati za njega. Balkisa je bila užasnuta. ,,Ne možeš me natjerati da se udam!’’ Želim da budem doktorka.’’ Nažalost, zemlja u kojoj je Balkisa živjela dozvoljavala je roditeljima da urede brak za svoje kćerke dok su još djeca. ,,Dozvolite mi da ostanem u školi još pet godina’’, preklinjala je Balkisa.
Roditelji su se dogovorili da odgode brak, ali poslije pet godina Balkisa je osjećala još veću ljubav prema znanju. Noć uoči vjenčanja, pobjegla je od kuće i otrčala do najbliže policijske stanice da zatraži pomoć. Odlučila je da izazove ujaka pred sudom. Bila je prestravljena da će se cijela porodica okrenuti protiv nje, ali majka ju je tiho ohrabrivala da nastavi borbu.
Sudija se usaglasio sa Balkisom, a kada joj je ujak zaprijetio, bio je primoran da napusti zemlju.
Danas je Balkisa na univerzitetu i vrijedno uči da pistane doktorka. Bori se za druge djevojke i ohrabruje ih da prate njen primjer kojim je pobjedila prinudni brak.
Eufrozina Kruz, rođena u Meksiku 1979. godine
Kada je bila mala otac joj je rekao da žene mogu samo da prave tortilje i djecu, briznula je u plač i zavjetovala se da će dokazati suprotno. ,,Možeš da napustiš ovu kuću, ali ne očekuj od mene ni prebijene pare’’, rekao joj je otac.
Eufrozina je počela da prodaje žvakaće gume i voće na ulici, kako bi platila studije. Dobila je diplomu iz računovodstva i vratila se kući kao učiteljica. Počela je da podučava domorodačke djevojčice poput sebe, kako bi i one jednoga dana skupile snagu i sredstva da izgrade sopstveni život.
Jednoga dana odlučila je da se kandiduje za gradonačelnicu u svom gradiću. Osvojila je mnogo glasova, ali uprkos tome izbori su otkazani. ,,Žena da bude gradonačelnik, mora da se šalite!’’, rekli su. Eufrozina je bila bijesna i vrijedno se bacila na posao.
Osnovala je organizaciju QUIEGO kako bi pomogla domorodačkim ženama da se izbore za prava. Nekoliko godina kasnije Eufrozina je postala prva domorotkinja koja je izabrana za predsjednika Kongresa. Prva dama Meksika joj je dolazila u posjete. Pokazala je ocu i cijelom svijetu da ne postoji ništa što jake Meksikanke nisu sposobne da postignu.
Malala Jusafzai, rođena u Pakistanu 1997. godine
Malala je jako voljela školu. Živjela je u jednoj mirnoj dolini u Pakistanu.
Jednoga dana, grupa naoružanih muškaraca, koji su sebe nazvali talibanima, preuzela je kontrolu nad dolinom. Plašili su ljude oružjem. Mnogi nisu slali svoje djevojčice u školu, smatravši da im je bezbjednije da ih zadrže kod kuće.
Malala je vjerovala da to nije pošteno i o tome je pisala na internetu. Novinari su je pozvali da gostuje u jednoj emisiji, gdje je kazala da je obrazovanje moć za žene i da talibani zatvaraju škole za djevojčice, jer ne žele da budu moćne.
Nekoliko dana kasnije, Malala je ušla u školski autobus, kao i obično. Iznenada, dva talibana su zaustavili autobus i povikali: ,,Koja od vas je Malala?’’. Kada su je prijatelji pogledali, muškarci su potegli pištolje i pogodili je u glavu. Malala je hitno prevezena u bolnicu, ali nije umrla.
Na hiljade djece poslalo joj je čestitke sa željama da se oporavi, što je ona i učinila, brže nego što je iko mogao i da zamisli. ,,Mislili su da će nas meci ućutkati, ali podbacili su’’, rekla je. ,,Hajde da podignemo knjige i olovke. One su naše najmoćnije oružje. Jedno dijete, jedan učitelj, jedna knjiga i jedna olovka mogu da promijene svijet.’’ Malala je najmlađa osoba u istoriji koja je dobila Nobelovu nagradu za mir.
Manal el Šarif, rođena u Saudijskoj Arabiji, 1979. godine
U Saudijskoj Arabiji vjerska pravila brane ženama da voze. Manal je odlučila da prekrši pravila.
Pozajmila je bratovljev auto i neko vrijeme ga vozila ulicama svog grada. Okačila je video-snimak na Jutjub, da bi najveći mogući broj ljudi vidio šta radi i pronašao hrabrost da učini isto. ,,Ako muškarci mogu da voze, zašto žene ne mogu?’’, govori Manal na snimku.
Vjerskim vlastima i tiraniji u toj državi se to nije dopalo. Plašili su se da bi to moglo uticati i na druge žene. Manal je uhapšena i morala je da obeća da neće nikada sjesti za volan.
U međuvremenu, njen video-snimak pogledalo je na hiljade ljudi. Nekoliko nedjelja kasnije, mnoge hrabre Saudijke su izašle na ulicu u automobilima, prkoseći vjerskim vlastima. Manal je ponovo uhapšena. ,,Ne pitajte kada će ova zabrana biti ukinuta, samo izađite i vozite.’’
Manal el Šarif
Mirijam Makeba, rođena u Johanezburgu, (1932-2008)
Narod Južne Afrike je zbog boje kože dobijao daleko drugačiji tretman nego danas. Bilo je protivzakonito da crnci i bijelci provode vrijeme zajedno ili da se zaljube i imaju djecu. Ovaj okrutni sistem zvao se aparthejd.
U ovakvom svijetu, rodila se djevojčica koja je voljela da pjeva. Svake nedjelje Mirijam je išla u crkvu sa majkom. Tako je očajnički željela da pjeva da bi se krišom ušunjala na svaku probu.
Kada je porasla, snimila je preko stotinu pjesama sa svojim ženskim bendom ,,Skajlarks”. Pjevala je o životu u Južnoj Africi: šta joj je donosilo radost, šta ju je ljutilo, šta je činillo tužnom… Ljudi su voljeli njene pjesme, a naročito ,,Pata Pata’’ koja je postala njen najveći hit.
Ali, vlastima se nije dopadala aparthejdska poruka Mirijamine muzike. Želeći da ućutkaju glas protesta, kada je otišla na turneju van zemlje, oduzeli su joj pasoš i zabranili joj da se vrati. Mirijam je nastupala po svijetu i postala je simbol ponosne afričke borbe za slobodu i pravdu. Ljudi su je zvali Mama Afrika. Nakon tridesetak godina, dozvoljeno joj je da se vrati kući. Nedugo potom, aparthejd je najzad pobjeđen.
Autor: Jovana Bokan
