Isto vrijedi i za zavist, mržnju, uvrede i zlobu. Sve dok ih ne prihvatite, oni pripadaju osobi koja ih je donijela…

Priča o lutki

Franc Kafka je jednom, šetajući se parkom, sreo djevojčicu koja je plakala zato što je izgubila lutku. Kafka ju je tješio riječima: “Tvoja lutka nije izgubljena. Samo je otišla, ja sam je vidio i pričao sa njom i rekla je da će se vratiti.”

Dogovorili su se da se nađu na istom mjestu sljedećeg dana. S obzirom da nije našao lutku, sastavio je pismo u lutkino ime i pročitao ga djevojčici.

“Molim te, ne tuguj za mnom. Otišla sam na put oko svijeta. Pisaću ti o svojim avanturama.”

Bio je to početak druženja djevojčice i pisca, u kome je svaki novi susret donosio izvještaje o živopisnim lutkinim proputovanjima.

Pri posljednjem susretu, Kafka je poklonio djevojčici lutku. Bila je potpuno drugačija od one lutke koju je djevojčica izgubila, ali je nosila u sebi cjeduljicu sa porukom: “Putovanja su me promijenila.”

Poslije mnogo godina, kada je ova djevojčica porasla, pronašla je skrivenu poruku unutar lutke:

“Neminovno je da ćeš sve što voliš u životu u jednom trenutku izgubiti, ali, na kraju, ljubav će se vratiti u nekom novom obliku.”

O poklonima

Živio je jednom stari mudri samuraj, učitelj koji je imao grupu učenika i obučavao ih mudrostima i vještinama. Jednog dana, za vrijeme obuke, kod njih  je došao mladi ratnik. Njegova omiljena taktika je bila provokacija: vrijeđao bi suparnika i tjerao ga da izgubi strpljenje, razbjesni se i prihvati izazov. Ali, kako čovjek u bijesu ne postupa ispravno izazvani bi najčešće izgubio borbu. Nadao se da će tako biti i ovoga puta, pa je počeo uzvikivati uvrede. Stari je samuraj nastavio sa radom i nije se dao omesti. Mladi je ratnik nekoliko puta pokušao razljutiti starog učitelja, bezuspješno.

Učenici su slijedili primjer svog učitelja i mirno posmatrali.

Nakon odlaska ratnika, jedan od njih upitao je: “Učitelju, zašto ste tolerisali njegove napade i vrijeđanja? Trebali ste ga izazvati na borbu!’’

Učitelj je mirno odgovorio: “Kada vam neko donose poklon, a vi taj poklon ne prihvatite, šta će biti sa poklonom?’’

,,Pa vjerovatno će ostati kod osobe koja ga je željela pokloniti’’, odgovorio je učenik.

“Isto vrijedi i za zavist, mržnju, uvrede i zlobu. Sve dok ih ne prihvatite, oni pripadaju osobi koja ih je donijela’’, reče učitelj samuraj.

Slabost je snaga

Neki stari trgovac vodom je svako jutro odlazio na izvor gdje bi napunio svoja dva glinena vrča i odnosio ih na ramenima kupcima u grad. Jedan od tih vrčeva biješe napukao i zato je gubio prilično vode do odredišta, a drugi biješe potpuno nov i donosio je više zarade.

Cijeli, noviji vrč je bio ponosan na svoj rad, jer je u njemu nosač donosio mnogo više vode nego u oštećenom, a oštećeni vrč se zbog toga stidio.

Osjetivši se manje vrijednim, napukli vrč jedno jutro progovori vlasniku:

„Sramim se, jer ti ne mogu služiti onako kako to želim. Svjestan sam svojih ograničenja i da zbog mene ne dobijaš očekivanu zaradu, jer sam napola prazan kad u grad stignemo. Molim te oprosti mi moju slabost!“

Idućeg jutra, na putu od izvora prema gradu, vlasnik upita napuknuti vrč:

„Pogledaj kraj puta, šta vidiš?“

„Predivan je, pun cvijeća“, odgovori vrč.

„Predivan je zahvaljujući tebi. Jesi li primijetio da cvijeće duž puta kojim idemo cvjeta samo na tvojoj strani, ali ne i na strani cijelog vrča? To je zato što sam znao za tvoj nedostatak, te sam kupio sjme i posijao ga na tvojoj strani puta, a ti si ga, i ne znajući, svaki dan zalivao. Već dvije godine berem to čudesno cvijeće koje mojoj porodici i meni donosi toliko radosti. Kada ti ne bi bio takav kakav jesi, to nas cvijeće ne bi radovalo iz dana u dan. Zato ne zaboravi da smo svi pomalo slomljeni, ali Bog zna kako načiniti čudo iz naše slabosti“.