6. maj je datum kada pravoslavni vjernici proslavljaju jedan od najvećih proljećnih praznika – Đurđevdan.

Dan svetog pobjedonosca, Georgija, slavi veliki broj kuća, pa se ova slava nalazi na četvrtom mjestu po broju slavara.

Koliko je poštovan u našem narodu govori i činjenica da se on slavi dva puta godišnje – kao praznik prenosa moštiju svetitelja (Đurđic) i 6. maja kada se obilježava dan njegove smrti (Đurđevdan).

U svakom domu u kome se proslavlja ovaj praznik, nalazi se ikona svetog Georgija koji ubija aždaju,a priče su razne zbog čega upravo ova slika predstavlja Đurđevdan.

Vjeruje se da aždaja simbolizuje mnogobožačku silu, koja je proždirala hrišćanske žrtve. Sveti Đorđe je svojom mučeničkom smrću pobijedio tu aždaju i zadao joj smrtni udar. Ženska prilika koja se uočava na ikoni je carica Aleksandra, a može se smatrati da ona predstavlja mladu Hristovu Crkvu, koju je Sveti Đorđe izbavio od aždaje, nakon čega je ona dobila slobodu da se razvija.

Priča se i da je Georgije bio istorijska ličnost, kao i da je služio caru Dioklecijanu sve do trenutka kada mu se hrabro suprostavio i rekao da je hrišćanin. Time je započelo njegovo stradanje za vjeru. Tamnica, okovi, krvave rane po cijelom tijelu i sva druga strašna mučenja nisu pokolebali mladića da se neprestano, usrdno i iskreno moli.  Kada je molitvom vaskrsao jednog mrtvaca, mnogi su primili vjeru Hristovu, a među njima i careva žena Aleksandra.

Sveti Đorđe pogubljen je 303. godine, a kako navodi se da su se mnoga čuda dešavala od tada na njegovom grobu.

Uz slavu koju slave mnogi pravoslavaci, za proslavu Đurđevdana vezuju se i brojni običaji i vjerovanja.

U različitim krajevima obilježavaju ovaj proljećni praznik na razne načine, međutim, kada je u pitanju  priprema same slave, pojedini rituali ovdje ne odstupaju. Pripremom slavskog kolača, koljiva i vina, i osvještanjem koje obavlja sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve obilježava se jedan od najvećih proljećnih praznika.

Običaji i vjerovanja vezana za Đurđevdan u srpskom narodu su svakako postojali i prije nego što je primljeno hrišćanstvo, pa se tako u nekim krajevima ne jede ovčje mlijeko i jagnjeće meso, niti se spava u prirodi.

Domaćini koje slave ovu slavu očekuju vedro i lijepo vrijeme, jer je to znak da će godina biti rodna, ali i zato što se toga dana ruča u prirodi.

Ovaj praznik je prepoznatljiv po okićenim kućama ili kapijama raznim biljem koje su ukućani ubrali toga jutra na proplanku i prirodi nedaleko od svog doma. Ubrano bilje, korijenje, lišće i kopriva plete se i u vijenac, domaćice rado stavljaju i u kuhinju, dok muškarci odnose na njivu, jer se nadaju dobrim usjevima.