Desilo se oko četvrtog rođendana. Našoj djevojčici, inače veoma kulturnoj i lijepo vaspitanoj, odjednom je postalo beskrajno zanimljivo da izgovara ružne riječi.

Kada kažem ružne, nisu to one najsurovije psovke koje se nađu u rječniku odraslih, već one koje se tiču nekih dijelova tijela, raznih naziva za fiziološke potrebe i nekoliko psovki koje se mogu čuti na svakom koraku. Djeci su beskrajno zanimljive i smiješne. Donosila ih je iz vrtića, iz parka, od druge djece, jer u našoj kući ih nije mogla mnogo čuti, tek ponekad kad se omaknu i to u nekoj blažoj formi.

Bila sam zatečena što je toliko fascinirana. I pritom se ludo zabavljala. Razmišljali smo šta uraditi, i odlučili ovako: dijete se oduvijek lijepo ponaša, sigurni smo da se to u njenom rječniku neće zadržati, a ona se ludo zabavlja kad ih govori, i možda je najbolje da joj damo priliku da to izgustira i da tome ne pridajemo neki veliki značaj. A kako smo neku reakciju morali imati, uspostavili smo pravilo: ako ti je to toliko zanimljivo, možeš da govoriš te riječi samo kada smo u kući. Samo mi, porodica, i nije dozvoljeno da ih govoriš pred drugim ljudima, napolju, u vrtiću ili na druženjima.

Šta se dogodilo? Bila je oduševljena tim dogovorom: „Mama, baš mi je puno smiješno kad to pričam!“. I tako, naše dijete odjednom govori ružne riječi. Ponekad smo i sami bili u čudu što se to zaista dešava. Ipak, ni jedan, doslovno ni jedan put nije se desilo da je ružnu riječ rekla izvan kuće i to računajući samo kada smo sami. Čak je nekada, dok se vozimo kolima ili liftom, upozoravala nas kada nam se takva riječ omakne, jer nismo u kući, pa se svi zasmijemo i kažemo – ma dobro, samo smo mi, porodica, niko nas ne čuje.

Narednih dana situacija je bivala različita. Ponekada je tek tu i tamo izgovarala poneku omiljenu, a onda se zaređalo nekih nedjelju dana u kojima je, dragi Bože, po čitav dan ponavljala ružne riječi: slagala ih u rime, izvrtala ih naopačke, pjevala o njima pjesmice, i urnebesno se smijala. Mi, nekada oćutimo kao da ništa nismo čuli, nekad je i nama bivalo smiješno, ali znali smo da to ne smijemo pokazati da, a ponekad samo prokomentarišemo – baš su ružne te riječi… dobro, ti se malo šališ, ali mnogo je ružno kada ih neko govori sa drugim ljudima. I, šta je dalje bilo? Pogađate. Prošlo je. Kao da se nikada nije ni desilo. Niti ih više govori, niti je toliko fasciniraju, niti joj se ikada ružna riječ omakla u javnosti.

Danas, kada se osvrnem, šta smo postigli ovim pristupom?

1. Ona je naučila da pravi razliku između šireg socijalnog i porodičnog okruženja, i da u svojoj kući možemo sebi dozvoliti da budemo nešto opušteniji i prirodniji nego u javnosti. To saznanje će joj služiti kada kroz razne životne uloge bude formirala svoje javno ponašanje u kome će se prilagoditi normama socijalnog okruženja.

2. Mi učimo da kao roditelji preispitujemo osnovanost svojih zahtijeva i zabrana. Vrlo često iz navike govorimo „ne, nemoj, ne smiješ, ne glupiraj se“, a da se ni ne zapitamo – zašto ovo ne bih dozvolio, da li će time nekome nauditi, da li će je ovo pogrešno izgraditi? U ovom slučaju, kao što ne bi ni u mnogim drugim, ništa se strašno nije dogodilo osim što je sama sebi napravila ludu zabavu od nekoliko dana. Da, jesmo se pitali šta ćemo ako to ne prestane. I naravno da bismo reagovali da nije prestalo, ili se proširilo u okruženje gdje takvom ponašanju nije mijesto. Ali, procjena je bila dobra, i završilo se kao kratkotrajna zanimacija.

3. I najvažnije – poslali smo joj poruku da neku trenutnu slabost, nešto manje lijepo, nešto što nije baš u društvu poželjno, ima dozvolu da izbaci iz sebe u sigurnosti svoga doma i u prisustvu svojih roditelja. U godinama koje dolaze možda će imati potrebu da se isplače, udara u jastuke od bijesa ili nam ispriča osjećanja ili događaje na koje nije ponosna. Jer, negdje bi ih svakako izbacila. Dom treba da je utočište, i ono udobno mjesto gdje možemo biti svoji, čak i onda kada nismo u reklamnom izdanju. Pogotovo tada.

Autor: Helena K. /Zelena učionica