„Često me pitaju da opišem svoja iskustva podizanja djeteta sa teškoćama u razvoju-da pokušam da ljudima koji nisu imali to jedinstveno iskustvo približim da ga razumiju, da zamisle kako bi se osjećali. Ovako to izgleda:

Kada treba da dobijete bebu, to je kao da planirate predivno putovanje u Italiju. Kupite gomilu vodiča i pravite najzanimljivije planove. Koleseum. Mikelanđelov David. Venecija. Možda ćete naučiti neke nove fraze na italijanskom. Sve je vrlo zanimljivo i uzbudljivo. Nakon više mjeseci isčekivanja, taj dan konačno dolazi. Pakujete svoje torbe i polazite.

Nekoliko sati kasnije, avion slijeće, stjuardesa dolazi i kaže Vam: „Dobrodošli u Holandiju. Holandija????“ – kažete Vi. Kako to mislite Holandija? Prijavila sam se za Italiju. Trebalo bi da sam u Italiji. Čitavog života sanjam da odem u Italiju. Ali..došlo je do promjene u planu leta. Sletjeli smo u Holandiju i tamo morate ostati. Važna stvar da Vas nisu odveli na strašno, užasno ili prljavo mesto, puno zaraze, gladi ili bolesti. To je samo drugačije mjesto.

Tako da morate izaći i kupiti nove vodiče i naučiti totalno nov jezik, i upoznaćete totalno novu grupu ljudi koju inače nikada ne bi upoznali. To je samo drugačije mjesto.

Sporije od Italije, manje raskošno. Ali nakon nekog vremena koje tamo provedete polako uhvatite dah, pogledate okolo i počinjete da primjećujete da Holandija ima vetrenjače.

Holandija ima i tulipane. Holandija ima čak i Rembranta. Ali, svi koje poznajete su zauzeti odlaskom i dolaskom iz Italije i svi se oni hvale kako su se tamo predivno proveli.

I do kraja života govorićete: Da, trebalo je da i ja odem. Tako sam planirala. I taj bol nikada neće proći. Zato što je gubitak tog sna veoma značajan gubitak. Ali… ako provedete svoj život tugujući što niste otišli u Italiju, možda nikada nećete biti slobodni da uživate u posebnim, veoma vrijednim stvarima…..u Holandiji.“

-JEDNA MAMA-