U eri bez struje i prvih frižidera, u srpskim selima često se koristilo zatrpavanje hrane u “trap”. Hrana se zakopavala u zemlju, posebno u zimskom periodu, da ne bi smrzla. Preko zemlje se stavljala šašina od kukuruza, kao izolacija, ali i kao orijentacija kada napadaju veliki snijegovi – da se lakše nađe trap. Oni su uglavnom korišćeni za čuvanje voća i povrća.

U vodonosnim predjelima, ljudi su u bunarima zidali od kamena male ćelije koje su imale prirodno hlađenje od dubine i od hladne vode iz bunara. To je “glumilo” frižider. Među ostalim tehnikama, poznato je, a i danas se koristi sušenje na suncu, dimu, ili potapanje u mast, kad je bilo masti.

Takođe, pomoću hladne izvorske vode u drvenim buradima i kacama čuvala se hrana svježom.

Nekad se znalo šta se jede u zavisnosti od godišnjeg doba i dana u nedjelji. Nije bilo frižidera, ni zamrzivača, a naše bake poslije Drugog svjetskog rata su nastavile tako da kuvaju.

Petkom se u svim kućama kuvao pasulj, uglavnom postan, uz salatu – ljeti sladak kupus ili paradajz, zimi turšija ili kiseo kupus. Najčešće se kuvao za dva dana. Nedjeljom se pripremala supa sa domaćim rezancima ili knedlama, a povrće iz supe, bareni krompir i dijelovi kuvanog, najčešće pilećeg mesa, se iznosilo poslije supe i služilo uz paradajz sos, sos od bijelog luka (ajmokac), a ljeti uz sos od mirođije. To se zove rimflajš. Nakon toga slijedi pečeno pile ili neko drugo meso, a povremeno se pravilo i kao pohovano. Prilog je bio pečeni krompir, pire ili neko sezonsko povrće kao ćušpajz (varivo) i sezonska salata. Poslije toga slijede kolači koji su se pravili samo nedjeljom.

Svako za stolom je znao koji dio pileta dobija, odraslim muškarcima se sipalo najviše, ženama manje, a djeci još manje. Starijim ukućanima se takođe sipalo manje hrane. Tada se to zvalo “da se zna red”, niko nije prigovarao ili izvoljevao.

Ponedjeljkom su se jeli ostaci od nedjeljnog ručka i domaćice su, ako je potrebno, dodavale uglavnom još krompira ili nekog drugog povrća. Nije se svakodnevno jelo meso, mahom dva do tri puta nedjeljno i to su bile manje količine nego danas. U sezoni spanaća prilog su bila jaja, djeci jedno, a odraslima dva. Povremeno su se pravile i prženice kao prilog umjesto mesa.

Paradajz čorbe su se na proljeće jele da bi se potrošio kuvani paradajz, a drugi dio ručka bili su najčešće pita zeljanica ili gibanica. Na jesen se kuvala paradajz čorba od novog paradajza i pravile knedle sa šljivama. To je bio ručak u skoro svim kućama.

Ranije se postilo dva puta nedjeljno, ali se i poslije drugog svjetskog rata zadržao običaj da se dva puta sedmično jede bez mesa.

Pripremane su flekice (vrsta tjestenine) sa kupusom, krompir paprikaš, u nekim kućama riba sa restovanim krompirom. Staro jelo koje se i danas pravi mahom u Vojvodini je granadir marš i sprema se od restovanog krompira pomiješanog sa obarenom tjesteninom.

Spremali su se đuveči bez mesa i turski pilavi. Bećar paprikaš se pravio pred kraj ljeta i uglavnom se dodavao sir umjesto mesa. Povrće i mahunarke bile su osnova obroka i jelo se uz malo mesa kao kuvano jelo, jaja ili sir, ali i viršle, debrecine i ostale kobasice koje su bile vrhunskog kvaliteta. U poređenju sa današnjim jelovnikom, razlika je ogromna.

Slavsko posluženje

Početkom zime, u vrijeme posnih i mrsnih slava, domaćice su pripremale tradicionalni jelovnik sa ponekim novim jelom ili salatom, a gosti su uvijek bili sigurni čime će biti posluženi. Jela koja se spremaju su skoro ista u svakoj kući. Kada dođete čeka vas žito, pa predjelo sa obaveznom ruskom salatom, supe ili čorbe, sarma posna ili mrsna, punjene suve paprike, pečenje ili riba, razne turšije, salata od cvekle, pa onda sitni kolači i torte. Recepti su se prepisivali, a bake i majke su ih prenosile sa koljena na koljeno.

Na ovim prostorima miješale su se kuhinje, pa tako neka jela slična turskim i grčkim, ima dosta uticaja njemačke i francuske kuhinje, navodi nutriconista. Pored svinjske masti koristilo se i maslinovo ulje, posebno u danima kada se posti, kao i puter, što je uticaj francuske kuhinje.

Doručak je u svim domaćinstvima bio sličan. Najčešće se parče svježeg hljeba namaže domaćim džemom, u “boljim kućama” se mazao i puter, uz toplo mlijeko, bijelu kafu i čaj, rjeđe kakao. Slani doručak činili su hljeb, parče sira ili kajmak sa kiselim mlijekom ili jogurtom. Manjoj djeci se kuvao griz ili sutlijaš. Povremeno se kupovala pašteta kod mesara ili malo suhomesnatih proizvoda. Tada se mjerilo i kupovalo i po 50 grama. Iznutrice i jeftinije dijelove mesa su kupovale porodice sa nižim prihodima i mnogo djece.

Uglavnom se jednom sipalo u tanjir i nije se jelo između obroka, osim što su djeca imala užinu.

Odmah poslije ručka djeca su izlazila napolje da se igraju, a za užinu su mame dozivale da pojedu parče hljeba sa mašću posuto alevom paprikom ili hljeb namazan džemom. Za večeru se jela popara, kačamak sa sirom, tijesto sa sirom, odrasli su jeli ostatke ručka, a stariji udroblljeno mlijeko sa hljebom i malo šećera.

Kocka šećera

Voće se jelo sezonski, zimi mahom jabuke i kruške. Kuvao se kompot od voća i suvih šljiva.

Narandže su se nosile na poklon, a limun koristio uglavnom kada je neko bolestan. Poslije Drugog svjetskog rata i kocka šećera je bila poslastica. U specijalnim prilikama čokolada se nosila djeci na poklon. Jelo se malo, tek po kockica i majke su učile djecu ne da jedu, nego po malo da se zaslade.

Porodice su rijetko izlazile u kafanu, uglavnom na ćevapčiće, koji su bili upola manji nego danas. Jeli su se sa lukom, očevi su pili špricer ili pivo, a žene i djeca sok od malina, koji se pravio od sirupa. Pekare su pravile hljeb i burek, a kifle su bile luksuzno pecivo.

Brze hrane nije bilo, jelo se za stolom, a ne usput, a ko je duže radio nosio je obrok od kuće. Roditelji su se bojali da im djeca ne budu neuhranjena, a gojaznih gotovo da nije ni bilo. Kad prođete ulicom možete da osjetite da se krčkaju ista jela.

Ljudi su manje znali o hrani, ishrani i dijetama, ali nije bilo gojaznih. Prejedanje je bilo nepristojno. Postojale su staračke bolesti, za razliku od visokog pritiska, holesterola i dijabetesa koji danas pogađaju i mlade. Ako ste i dalje sumnjičavi pogledajte filmske zapise iz gradova i vidjećete da su ljudi bili daleko vitkiji nego danas.