Sutra je veliki praznik, ana ovdašnjim prostorima postoje različita narodna vjerovanja i običaji…

Pravoslavni vjernici 28. juna obilježavaju Vidovdan- praznik koji je nastao u čast starog slovenskog boga Svetovida, u kog su naši preci vjerovali prije primanja hrišćanstva.

U narodnim predanjima, Svetovid liječi od očnih bolesti i omogućava slijepima da progledaju, pa se Vidovdan smatra i praznikom koji “otvara oči”.

Zbog svevideće moći ovog staroslovenskog božanstva Vidovdan važi za dan proricanja i gatanja, najčešće uz pomoć trave vid, poznate u narodu i kao vidac, vidić, vidovka ili vidovčica.

Jedan ritual živi vijekovima i izvodi se upravo u noći prije Vidovdana.

Naime, vjeruje se da vidova trava, koja se od davnina smatrala biljkom za gatanje, djevojkama u san dovodi budućeg muža. Ali, i udate žene treba bi da isprobaju trik sa vidovom travom.

Pošto oko Vidovdana rastu dvije vrste travčica: vidovčica – jakocrvenog i malog cvijeta i modra vida, sličnog cvijeta. Treba ih pronaći obje, ubrati i staviti pod jastuk.

Vjeruje se da kakav san sanjaju te noći udate žene, obistiniće se.

Međutim, za slobodne djevojke važi drugo vjerovanje. One bi trebale vidovu travu, parče hljeda i malo soli da stave pod jastuk. Prije nego što legnu, treba da izgovore:

“Vide, Vide! Tako ti soli i hljeba, zemlje i neba, kaži mi ko će mi biti suđen. Neka mi izađe na san.”

Vidova trava pomoći će mladim neudatim djevojkama da kroz vrlo kratko vrijeme upoznaju svog budućeg životnog saputnika.

Prije spavanja, izgovorite: “Sveti Vide neviđeni, dođi dragi suđeni, dođi noćas u moj san, dođi na moj prvi sastanak.”

Te djevojke, kako se vjeruje, će već u narednih nekoliko dana upoznati budućeg muža.

Jedna verzija ove bajalice spominje i djetelinu sa četiri lista: “Ako je daleko – evo mu djetelina od četiri krila neka k’ meni doleti”.

Takođe, postoji vjerovanje da na Vidovdan treba ustati prije zore, pogledati prema Suncu i reći: “Oj Vido, oj Vidovdane, daj mi vid dok sam živ!”

Na Vidovdan se svaki član domaćinstva u zoru umije vodom vidovkom, za koju se vjeruje da može da iscijeli mnoge rane i bolesti. U selima pod Fruškom gorom, seljaci su se na praznik izjutra umivali rosom i izgovarali:

“Oj Vidove, Vidovdan, što ja očima vidio, to ja rukama stvorio.

Ako na Vidovdan bude vedro, svu odjeću treba iznijeti napolje da se provjetri i napuni dobrom energijom. Sa druge strane, ako bude oblačno, treba prekrstiti oblake, pa će i kiša koja padne povoljno djelovati na usjeve.

Tek 1892. godine Srpska pravoslavna crkva je Vidovdan prvi put unijela kao praznik u svoje kalendare, stavljajući ga u zagradu iza proroka Amosa i kneza Lazara, čije je kultove njegovala. Zbog toga što se najvažniji događaj u srpskoj istoriji u minulih šest vijekova, Kosovski boj, odigrao na Vidovdan 1389. godine, prepliću se istorijska zbilja i narodni običaji i vjerovanja, pa se kosovski mit, kao najrazgovetniji znak srpske narodne svijesti, razvijao uporedo s paganskim kultovima starog slovenskog božanstva Vida.

Stari vole da pričaju i tako oživljavaju sjećanja na kneza Lazara i junake poginule na Kosovu. U nekim krajevima ostao je običaj da se ostaje budan kako bi se gledalo u rijeke koje, tačno u ponoć, postanu crvene u znak sjećanja na mnoge srpske borce, od Kosova do danas, koji su pali u borbi za otadžbinu.

Na ovaj dan se ne igra i ne pjeva u znak poštovanja prema mrtvima.

Na Vidovdan se izbjegava svaki rad. Sa druge strane, valja  pojesti zrelo voće. U Kačeru podno Rudnika na Vidovdan su iznošene i kese s novcem – da se vidi i izbroji ko je koliko u prethodnoj godini postigao.