Za svu djecu bolnica sama po sebi predstavlja neprijatnu i strašnu sredinu. A zašto je to tako? Bolnica je prije svega novo i nepoznato okruženje, u kojem rade „čike i tete u bijelom”. Oni mnogo pomažu djeci, ali to pomaganje ponekad podrazumijeva bolne i neprijatne intervencije.

Savjeti kako da boravak djeteta u bolnici protekne bez straha

Sve što je novo i nepoznato kod djece budi osjećanje straha (anksioznost je strah od nepoznatog). Djeca u tim situacijama gube osjećaj kontrole i u strahu su da li će ih nešto boljeti i da li će biti odvojeni od najbližih osoba u koje jedino imaju povjerenja (strašna neizvjesnost). Mnogo su zbunjena, jer očekuju da ih mame, tate, bake ili deke zaštite, a ovdje se to ne dešava!

Zbog svega toga je jako važno da dijete na što bolji način pripremite za dolazak u bolnicu…

A kako se to radi?
Najvažnije je ne lagati dijete, već mu iskreno reći da treba da ide u bolnicu. Zatim im treba objasniti šta je bolnica i zašto se u nju odlazi. Poželjno je opisati im šta ih tamo čeka, odnosno kakva vrsta intevencije je planirana. Najveća je greška reći djetetu da ga ništa neće boljeti, ukoliko postoji mogućnost da se to stvarno desi. Tada će izgubiti povjerenje u vas i biće strašno ljuto.

Recite da je bolnica koja služi isključivo za liječenje i pomaganje djeci. Navedite primjer nekog dječaka ili djevojčice iz komšiluka koje vaše dijete poznaje i koje je već bilo kod nas na pregledu. Zatim istaknite da u bolnici rade zaposleni koji znaju kako se postupa sa djecom.

Vi kao roditelj pokušajte da se u što većoj mjeri informišete kako će izgledati pregled. Zatim te podatke postepeno prenosite djetetu. Najvažnije je, da kada to radite, da budete što je moguće više smireni. To je važno, jer djeca osjećaju vaš nemir i zabrinutost. Vaša smirenost je najveći izvor djetetove sigurnosti.

Uvijek se prilagodite uzrastu djeteta. Pričajte mu polako, mlađem djetetu crtajte kako izgleda materijal u bolnici i na kraju se poigrajte sa njim. Kada je igra u pitanju, odigravajte buduću situaciju iz bolnice. Na primjer, recite da ste Vi doktor, a da je dijete pacijent, pa ga pregledajte. A zatim obavezno zamijenite uloge, odnosno dozvolite djetetu da ono samo bude doktor, doktorka, medicinska sestra ili tehničar.

Igra sa medicinskim materijalom je vrlo važna za pripremu za dolazak u bolnicu, ali i za sam boravak u bolnici. U tim trenucima djeca mogu da ispolje različita osjećanja i da steknu utisak da nešto zavisi od njih (vraćanje kontrole). Ukoliko pokažu interesovanje za takav vid igre (da pregledaju ili bockaju brata, sestru ili mamu i tatu), to je siguran pokazatelj da počinju da prihvataju medicinske preglede i intervencije.

Možete i da im nacrtate na najjednostavniji način kako izgleda određeni organ i šta će se dešavati prilikom pregleda. To će ih umiriti i umanjiti mogućnost da sami fantaziraju i zamišljaju o tome šta sve može da se desi sa njihovim tijelom.

Za djecu je najvažnija informacija da li će ih nešto boljeti ili neće! Budite iskreni, objasnite im da su neke intervencije bolne, a neke bezbolne, ali neprijatne. Takođe im kažite da je važno da sarađuju sa medicinskim osobljem i da vjeruju zaposlenima u bolnici, iako ih ne poznaju.

Ukoliko se mnogo uplaše i uznemire, postoji mogućnost da se zbog straha osjećaj bola poveća. Kada su djeca napeta, mišići će takođe biti napregnutiji, što će uticati da bolne procudure budu mnogo bolnije.

Navedite svoj primjer kada ste bili u bolnici ili kod zubara, gdje Vas je bolio zub, ali ste se nakon intervencije mnogo bolje osjećali (nekada poslije neprijatnosti i bola slijede opuštanje, prijatnost i zadovoljstvo).

Pokušajte da im predočite koliko dugo će trajati pregled. Na primjer, onoliko koliko traje omiljeni crtani film (kada je dijete mlađe) ili par minuta (što će razumjeti starije dijete).

Young boy (6-7) sitting on hospital bed

Ukoliko je izvjesno da će dijete na kratko biti odvojeno od Vas, kažite mu da ne brine, jer ćete ga Vi sve vrijeme čekati iza najbližih vrata i odmah podržati i umiriti kada se intervencija završi.

U tim momentima (nakon neprijatnog i bolnog pregleda), kod određenog broja djece će se javiti osjećanje bijesa. Procijenite kakva je situacija, ali generalno dozvolite im da ljutnju ispolje i izbace je iz sebe (na primjer, kada izađete iz bolnice ili u parkiću pored ustanove).

Kada je u pitanju operacija, objasnite im da to nije ništa strašno i da će spavati dok ljekari vrše pregled i intervenciju. Napomenite da će, kada se probude, osjećati bol u određenom dijelu tijela, ali da ćete Vi biti tu, pored njih, ili odmah iza vrata (dok se dijete iz šok sobe ne prebaci na odjeljenje). Recite im da će primati ljekiće protiv bolova i da će sve biti u redu. Dešava se da se djeca probude u šok sobi poslije operacije i da se jako uplaše, jer to nisu očekivali, a to je zato što ih roditelji nisu pripremili za to. Najčešće im je samo rečeno da idu na pregled koji ništa ne boli. Pored toga što se uplaše, veoma se i naljute na roditelje, i to sa pravom. Vi ste najbolja osoba da kod Vašeg djeteta ublažite strah od nepoznatog.

Nakon iskustva u bolnici slobodno ih nagradite nečim što djetetu pričinjava zadovoljstvo. Sasvim je u redu obećati im poklončić prije odlaska na kliniku.

Sa druge strane, kaznu nemojte koristiti. Naročito izbjegavajte kritikovanje ličnosti djeteta, odnosno kritikovanje djeteta kao osobe. Šta to konkretno znači? Nemojte mu reći da je kukavica ili slabić ako se bude zaplakao ili da samo djevojčice plaču!

Djeca se najsigurnije osjećaju u prisustvu bliske osobe u koju imaju povjerenja. Ako ih roditelji pripremaju na odgovarajući način, dešava se čak da prilikom odvajanja pokazuju zrelo ponašanje. Tada počinju da odgovaraju na pitanja medicinskog osoblja, da posmatraju medicinski pribor, pa čak i da pomažu drugima (na primjer, učestvuju u intervenciji dodajući materijal), prisjećajući se savjeta dobijenih od najbližih.

Kada je bol u pitanju, djeca se razlikuju po njegovoj toleranciji, ali i po načinima reagovanja prilikom intervencija. Postoje dva načina.

1. Neki dječaci i djevojčice se prilikom pregleda trude da razmišljaju o nečemu drugom, odnosno o lijepim stvarima, pokušavajući da što manje misle na strah i bol. Tada se savjetuje da skrenu pogled i da se fokusiraju na nagradu koja slijedi ili na lijepe misli.

2. Postoje djeca kojoj je važno da sve vrijeme gledaju šta će im se raditi. Na taj način ona vraćaju osjećanje kontrole i ublažavaju strah. Ona nikada ne skreću pogled i veoma ih zanima koliko će intervencija trajati i ko će je obaviti.

Važno je znati da su oba načina djelotvorna i da od svakog pojedinačnog djeteta zavisi koji će mu pristup više prijati.

Prilikom čekanja u bolnici, trudite se da budete mirni i da svojom sigurnošću utičete na dijete. Raspitajte se da li se u blizini ambulanti nalazi prostor za igru. U Tiršovoj, pored pedijatrijskih ambulanti, nalazi se sto gdje djeca i mladi mogu da skrate vrijeme igrajući se međusobno i provodeći vrijeme sa vaspitačima.

Idealnija situacija je kada su u mogućnosti da prije intervencija upoznaju prostor gdje će doći i osobu koja će raditi sa njima. Nažalost, to je izuzetno rijetka prilika u uslovima u zdravstvu.

Već je rečeno da je uobičajeno da djeca nakon bolnih intervencija ispoljavaju bijes. Nekada će agresiju okrenuti ka unutra, odnosno biće tužna i skroz će se povući. To su normalne reakcije nakon vrlo neprijatnih situacija. Čak se dešava da im se jave prevaziđeni oblici ponašanja, kao što je potreba da spavaju sa roditeljima (na primjer, nakon javljanja košmara tokom spavanja) ili da se upiške u krevet. Važno je naglastiti da se najčešće radi samo o privremenim stanjima, koja sponatno prolaze nakon vraćanja svakodnevnim rutinama. Psihologu se treba obratiti samo ukoliko se ovakva ponašanja ispoljavaju i nakon nekoliko mjeseci.

Za kraj, ukratko o karakteristikama djece i mladih različitog uzrasta:

Djeca uzrasta 0-6 godina:
Izrazito su vezana i zavisna od svojih roditelja, na odvajanje reaguju plačem, uznemirenošću, bijesom i strahom (strah od odvajanja). Sklona su regresiji, sebe doživljavaju kao centar svijeta (egocentrizam) i sa njima se najlakše komunicira kroz igru i crtanje, a kroz razgovor postavljanjem jednostavnih i konkretnih pitanja.

Djeca uzrasta 6-11 godina:
Intelektualno i emotivno su zrelija, sklona su fantaziranju („Da li sam se razbolio zato što nisam bio dobar?”). Oko desete godine se formira pojam smrti.

Adolescenti uzrasta 12-18 godina:
U potpunosti su svjesni i razumijju šta im se dešava (mogućnost potpuno ravnopravne komunikacije). Manje su zavisni od roditelja, a sve važnija im postaje vršnjačka grupa. Menja im se ponašanje i sklonoi su ispoljavanju bunta.