Pjesnik, pisac, novinar, aforističar, televizijski i radio urednik ili, jednostavno, bez ijednog epiteta, Dušan – Duško Radović po književnom djelu naš je savremenik, a po fizici i biologiji čovjek koji nas je napustio prije čak tri i po decenije. Preminuo je na današnji dan 1984. godine u Beogradu, a na njegovoj sahrani po sjećanju savremenika bilo je oko 10.000 duša. Scena je to iz nekih prošlih vremena kada su mase obožavale pisce, a pisci bili oni koji su pisali i govorili ono što su mase željele, a nisu znale ili smjele da kažu.

Danas, u doba društvenih mreža, suvišno je pričati o nedostatku smjelosti bilo da je riječ o masama ili piscima. Govori se sve i svja, ali teško da u tim govorancijama postoje preciznije dijagnoze od onih koje je ovdašnjim ljudima i mentalitetu postavio Duško Radović.

“Oni koji nemaju ni škole ni kvalifikacija prvi se ujutru bude i žure da zauzmu kakve-takve položaje. Kancelarije se polako pune. Otvaraju se fioke i rolo-ormari, podmazuju zumbe, popravljaju gajtani rešoa. Kad proradi ona ljuta administracija, imaće privreda da se puši”, dva su aforizma koje je spojene Duško Radović izgovorio u čuvenoj emisiji “Beograde, dobro jutro”.

Nijedna radio-emisija u Beogradu ni prije ni poslije nije imala uticaj kao ova, koju je Radović vodio iz čuvenog “kokošinjca”, kako su nazivali njegovu kancelariju na 23. spratu “Beograđanke”. Po riječima Matije Bećkovića, studenti su se ranije budili samo da bi čuli, a taksisti nisu kretali s vožnjom dok ne čuju šta će ujutru reći Duško Radović. Kultnu emisiju pisac je pokrenuo 1975, da bi istu 1983. godine zabranio Centralni komitet Saveza komunista Srbije.

“Kad već moramo i možemo bez Tita, mogli bismo i bez svakog drugog. Ko misli drukčije – neka kaže”, rekao je Radović u posljednjoj emisiji “Beograde, dobro jutro”.

Drugačije od njega mislili su rukovodioci. Nakon što je zabranio emisiju i prijetio Radoviću da će ugasiti cijeli Studio B, Ivan Stambolić, tadašnji visoki funkcioner Komunističke partije, sjećao se kasnije Duškov brat Brana Radović, bio je pod velikim pritiskom javnosti. Telefoni Centralnog komiteta partije danima su bili usijani. Ljudi su se pitali zbog čega nema emisije.

Uvidjevši da partija ima više štete nego koristi, kako tvrdi Brana Radović, Stambolić je ponudio Dušku da nastavi s radom i tada je navodno uslijedio čuveni odgovor književnika: “Ja jesam mali čovek sa radija, ali nisam onaj koji se pali i gasi na dugme”.

Radović se po gašenju emisije ubrzo razbolio i umro, a država mu se kasnije odužila ulicama, školama, nagradama i jednim pozorištem sa njegovim imenom.

Nedavno preminula glumica Milena Dravić govorila je da je baš Duško kumovao njenom braku sa Draganom Nikolićem, jer su se vjenčali dok su snimali njegovu dramu “Kako su se volele dve budale”. Duško je u književnost ušao upravo jednim dramskim tekstom, danas već kultnim “Kapetanom Džonom Piplfoksom”. Bilo je to 1953. godine. Kasnije su uslijedile knjige pjesama za djecu “Poštovana deco”, “Smešne reči”, “Vukova azbuka”, “Zoološki vrt”, poema “Če, tragedija koja traje” napisana zajedno sa Matijom Bećkovićem, kultna TV serija “Na slovo na slovo” i druga bitna i manje bitna djela. Aforizmi koje je govorio u emisiji “Beograde, dobro jutro” objavljeni su u tri knjige i prodati u više od 300.000 primjeraka.

“Radio je nešto što pesnici ne vole: pisao je po narudžbini, odnosno različitim spoljnim zahtevima. Sam je o sebi govorio da je šnajderka koja šije po kućama. Iskaze o zaumnoj, božanskoj prirodi književnosti negirao je tvrdnjom da je ona zanat koji se može koristiti za pisanje različitih stvari, a pritom je ostvario delo bez kog srpska književnost, bilo zaumna, bilo zanatska, ne može“, riječi su pjesnika Miroslava Maksimovića. Upravo je on Duška nazivao prvim srpskim piscem koji je umio da koristi nove medije.

Složivši se s ovom opaskom, Bećković veli da je prava šteta što Radović nije živio u vrijeme interneta, dok na činjenicu da je traćio svoj veliki dar pišući oglase, reklame, kuvarice i najave ističe da “nije bilo krupnije glave, na nižem položaju”.

Milovan Vitezović za Radovića kaže da je skoro uvijek bio mrgodan kako drugi, u svojoj površnosti, vedrinu koja je izbijala iz njega i koju je nesebično nudio ne bi olako uzeli. Ovaj književnik pamti Radovića i iz godine njegove smrti.

“Video sam ga posle teških operacija. Izgubio je snagu, ali ne i duh. Pokušao sam da mu kažem da dobro izgleda. Nije mi to dopustio crnohumornim rečima: ‘Ko izbegava da umre, taj je protiv progresa i lepše budućnosti'”, sjećanje je Milovana Vitezovića.