Pokazalo se da su formirane radne navike jako važne za postizanje uspjeha u životu. Ako se teži ka tome da se usvajaju od najranijeg djetinjstva, kasnije kroz odrastanje i sazrijevanje, od presudnog su značaja za formiranje pravilnog odnosa prema radu.

U djetinjstvu, samokontrola nije izgrađena tako da dijete nije u stanju da kontroliše svoje ponašanje. Rad za dijete predstavlja određenu neprijatnost, jer se ono vodi samo principom trenutnog zadovoljstva.

Zadatak roditelja je da pomogne djetetu da izgradi princip realnosti, što se postiže pravilnim usmjeravanjem i postavljanjem jasnih pravila (i svakako doslijednošću u sprovođenju istih). Cilj je da dijete shvati da postoje zadovoljstva koja su štetna (na primjer, velika zastupljenost slatkiša u ishrani, provođenje više sati dnevno za računarom), kao i neprijatnosti koje su korisne (redovno pranje zuba, ruku, kulturno ponašanje za stolom, pristojnost, sređivanje sobe i, naravno, učenje).

U tome veliku ulogu imaju i maniri samih roditelja, jer dijete uči ugledajući se na njih.

Dijete ne razlikuje sebe od svojih želja. Ukoliko mu neku želju ne ispunite, ono misli da ga odbacujete i uskraćujete ljubav. Međutim, roditelji moraju da budu istrajni i onda kada su reakcije djeteta dramatične. Prije svega, oni sami moraju biti svjesni da su određena uskraćivanja, dugoročno gledano, za dobrobit djeteta. Time se dijete uči da neprijatnost ne isključuje ljubav. Poruka koju treba poslati je: ,,Baš zato što te volim, očekujem od tebe da to radiš.’’

Kako se formiraju radne navike kod djece?

Da bi se radna navika formirala, moraju postojati:

  • spoljašnji pritisak pod kojim će dijete popustiti,
  • dosljednost, odnosno nepopuštanje i neodustajanje – za svaku aktivnost koja se započne, insistirati da se uradi do kraja,
  • planiranje vremena za izvršavanje obaveza i vremena za igru, i
  • definisani kratkoročni i dugoročni ciljevi.

Radna navika se gubi ako se planirane aktivnosti izbjegavaju ili ako se lako odustaje od gradiva koje nije interesantno ili djeluje nesavladivo. Neophodno je da roditelji blagovremeno uoče da dijete nailazi na određene teškoće, i da pomognu djetetu da ih prevaziđe prije nego što se naredaju loše ocjene, opadne samopouzdanje i stvori otpor prema obavezama i školi.

Radne navike su važne, jer će omogućiti:

  • više slobodnog vremena – ukoliko navika postoji, izostaje ,”razvlačenje’”, obaveze se obavljaju efikasno i ostaje dosta vremena za druge aktivnosti,
  • postizanje boljeg uspjeha u školi – samim tim što se redovno uči, izbjegava se učenje preobimnog, nagomilanog gradiva i bolji uspjeh, kao i lično zadovoljstvo, su zagarantovni.

Kada se navika usvoji, rad više ne izaziva neprijatnost i odbojnost. Šta više, neprijatnost se javlja ukoliko se obaveza ne ispoštuje. Međutim, prijatnost dolazi tek kasnije sa karijerom, ali je za raniji uzrast dovoljno i usvajanje osjećaja odgovornosti.

Nekoliko savjeta za roditelje

Ako dijete ne obavlja dobro određeni posao, nemojte ga kritikovati i odustajati, već mu pokažite kako da to uradi (ako je potrebno i više puta), a zatim ga pustite da uradi samostalno zadatak do kraja. Takođe, bitno je da za svaki zadatak imate strpljenja i da ga ne uradite umjesto djeteta.

Ono što očekujete od djeteta, treba da bude u skladu sa njegovim uzrastom i mogućnostima. U predškolskom periodu, dijete treba da usvoji higijenske navike, da rasklanja igračke nakon igre, i da obavlja kućne poslove prilagođene tom uzrastu – da Vam doda posuđe, da složi svoje odijelo kada se presvuče, da učestvuje u pripremi hrane. U predškolskom periodu, treba uvježbavati da što duže sjedi mirno za stolom, da crta, vježba grafomotiku i pravilno držanje olovke. Sam polazak u školu će za dijete predstavljati manji stres ako određene navike i struktura vremena već postoje.

Dijete pohvalite za svaki uloženi trud. Nemojte ga grditi zbog loše ocjene, to ga može sasvim demotivisati, kao i postavljanje previsokih zahtjeva. Imajte u vidu da je za pravilno sazrijevanje neophodno i vrijeme za odmor i igru. Nemojte ga porediti sa drugima, već ga ohrabrujte.

Djetetu objasnite zašto je važno nešto uraditi – nemojte mu nametati obaveze bez objašnjenja. Na taj način će se razvijati osjećaj odgovornosti koji će se aktivirati svaki put kada nešto što je neophodne ne želi da uradi.

Ako zahtjevate od djeteta da sjedi za stolom i radi domaći dok Vi gledate TV ili razgovarate telefonom, to neće imati efekta. Dijete će zadatak obavljati bezvoljno, razmišljajući o onome što Vi radite. To ne znači da treba da sjedite sve vrijeme uz njega i da mu pomažete, već da se potrudite da tada i Vi obavljate svoje obaveze.

Mr Anđela Zlatković
dipl.defektolog-specijalni pedagog