Slađana Zrnić na scenu Narodnog pozorišta Republike Srpske prvi put popela se u decembru 1998. godine. Zajedno sa troje kolega sa klase prve generacije glumaca na tek osnovanoj Akademiji umjetnosti u Banjaluci, tada je zaigrala rame uz rame sa Nedom Arnerić i Miodragom Krivokapićem. Bila je to predstava “Edmund Kin”, a Zrnićeva je u istoj bila statista sa zadatkom. Godine su prolazile, a “zadaci” su postajali veći i značajniji.

Stalni angažman u nacionalnom teatru Republike Srpske dobila je 2004. godine i do danas u ovoj kući, koju naziva i svojom, prošla je sve. Od nošenja tacne do jednog od nosilaca repertoara, međutim, put nije bio nimalo lak. Potvrda da se trud isplati stigla je 1. avgusta tekuće godine, od kada je i zvanično unaprijeđena u prvakinju drame. U istoriji pozorišta dugoj punih 89 godina, uz Željka Stjepanovića i Nikolinu Friganović, Zrnićeva je tako postala tek treći akter koji se može pohvaliti ovom prestižnom titulom koja označava vrhunac karijere jednog pozorišnog glumca. Više o svemu Slađana Zrnić govorila je za “Nezavisne”.

Kolika je čast za Vas biti prvakinja drame?

Velika čast, zaista. Ja sam i srećna i zadovoljna. Biti ponosan nije baš prikladno, ali mogu da kažem i da sam ponosna. Jednostavno, glumci prelaze iz grupe u grupu i to je jedino njihovo napredovanje, za razliku od ostalih poslova, gdje vi stalno rastete. Biti prvak drame je vrhunac u glumačkoj karijeri u jednom teatru, pogotovo nacionalnom. Da bi neko bio prvak drame, postoje teški i zahtjevni uslovi, ali eto za dvadeset godina u pozorištu ispunila sam sve te uslove.

Koji su to uslovi?

Razne stavke zakonom određene. Recimo, morate imati desetak glavnih uloga, pa najmanje deset godina radnog staža, potom tačno određene vrste nagrada na prestižnim festivalima, određeni broj uloga u predstavama koje su trenutno na repertoaru itd. Zaista mnogo stvari treba da se poklopi da biste postali prvak. Ne želim da pogrešno zvuči, ali to zaista ne može svako. Reference su veoma stroge, tako da se osjećam ispunjeno jer se trud isplatio. Ovo mi je ogromna satisfakcija i sad mogu da kažem da prelazim u drugu fazu svog glumačkog rada.

Sljedeće godine NP RS slavi devedeset godina postojanja i u toliko dugoj istoriji do sada je iznjedrilo svega tri prvaka drame. Ako znamo da su ta tri prvaka trenutno na sceni, znači li to da ovo pozorište živi svoje zlatno doba?

Trebalo bi sad da uđemo u istoriju i istražimo tih devedeset godina postojanja. Mislim da je u svakom periodu postojanja ovog pozorišta, i prije jednog i prije drugog rata, postojalo zlatno doba. Postojali su usponi i padovi, kako u životu, tako i u pozorištu. Ipak, mislim da naše pozorište posljednjih tridesetak godina suvereno vlada regionom. Nije to stvar samo prvaka, nego kompletnog glumačkog ansambla koji je raznolik, ali kada je god u pitanju rad na predstavi, mi smo apsolutno složni. To se vidi i po publici koja sve više dolazi u pozorište.

Vi ste tu posljednjih dvadeset godina. Koja Vam je predstava za sve ove godina ostala u posebnom pamćenju?

Uloga koja je meni dala vjetar u leđa i koja me je odredila bila je u mojoj diplomskoj predstavi. To su “Porodične priče”,  koje smo ovdje u pozorištu odigrali kao profesionalni zadatak. Ja mislim da se s tom predstavom ovo pozorište dalje profilisalo i mi smo kao klasa, nas četvoro (Slađana Zrnić, Nikolina Friganović, Miljka Brđanin, Boris Šavija), zadali neki novi zamah. Jednostavno, ta predstava pokrenula je ansambl koji je išao sve dalje i dalje. Što se tiče uloga, ne mogu da izdvojim nijednu, jer mi je svaka bila značajna. Čak i ona kojom nisam bila zadovoljna značila je jer me je tjerala da kasnije budem bolja. “Bogojavljenska noć”, “Gospođica Julija”, bile su velike predstave. Tu su i one u kojima nisam igrala, a koje su značajne za ovo pozorište, recimo “Radnička hronika”, “Narodni poslanik”, sada i “Karolina Nojber”. Sve predstave mog pozorišta su dio mog habitusa, to je moja kuća.

Malo ćemo skrenuti priču na film. Igrali ste u filmovima “Nisam ovdje” Sare Radusinović i “Kostakurta” Saše Karanovića, a oba ostvarenja nagrađena su na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu. Koliko ohrabruje pojava ovih mladih reditelja u Banjaluci?

Mogu da kažem da sam tu imala sreće. To su bili neki studentski zadaci i ti studenti su me pozvali. Ja sam se odazvala rado i bez ikakve ambicije, a zapravo tad ispadne i najbolje. Ta dva filma su nagrađena i to znači da su Saša Karanović i Sara Radusinović nove nade našeg filma. Društvo i kulturna javnost sigurno moraju više da usmjere pažnju na to dvoje ljudi da bi oni pokazali šta umiju, a poznato je da je film ogroman prostor za promovisanje i kulture, i naroda, i države na kraju krajeva.

Kakvo je Vaše mišljenje o Banjaluci kao evropskoj prijestonici kulture. Da li ovaj grad može dobiti tu titulu?

Ja zaista vjerujem u to. Ljudi koji rade na kandidaturi Banjaluke za evropsku prijestonicu kulture ulažu maksimalan trud. Zbog toga, kakav god rezultat bio, mi smo već na dobitku. Potrebno je, kako da kažem, da budemo ubačeni u mašinu u kojoj bi trebalo grad i sredina da se trude kako bi bilo nešto stvoreno. Ako iz toga bude stvoreno nešto dobro, eto napretka. Ako bude nešto manje dobro, opet ćemo izbjeći letargiju u kojoj grad ništa ne nudi svojim sugrađanima. Ja sam sigurna da u Banjaluci na svakom ćošku postoje uspavani mladi umjetnici koje treba da probudimo kako bi raširili svoja krila. U to sam apsolutno sigurna.

Interesantna je Vaša izjava kada ste, naravno, uz veliko poštovanje prema mlađim kolegama, kazali da je ipak Vaša generacija glumaca tek sada u naponu snage i da pruža veće požrtvovanje na sceni od mladih ljudi, koji bi, po prirodi stvari, trebalo da imaju više energije. U čemu je tajna?

Često razmišljam o tome. Ne želim da degradiram te mlade ljude i da me neko pogrešno shvati. Stvar je u tome što smo mi imali manje uslova, a čovjek kad ima manje uslova, više se daje. Danas mladi imaju problem jer su im sve karte otvorene i jednostavno ne znaju šta da izaberu. Voljeli bi sve, a malo gdje poentiraju.  Uz rizik da ću zvučati kao stara baba, moram da kažem da smo se mi istinski borili da stvorimo sebi uslove i da napredujemo. Tu se rodila neka prirodna i zdrava ambicija. Na kraju krajeva i Šekspir o tome govori u “Hamletu”. Sada ću parafrazirati: “Smjestite me u orahovu ljusku, ja ću opet biti kralj beskrajnog prostora.” Komfor koji mladi ljudi imaju danas treba svakako biti više iskorišten, a ne služiti isključivo uživanju.

Za kraj, recite nam nešto i o novoj predstavi. Počele su probe za komad “Stranci u noći (Crna kutija)” koja će otvoriti novu sezonu NP RS. Kakva su očekivanja?

Očekivanja su velika. To je moja druga saradnja sa rediteljkom Slađanom Kilibardom. Ona je uradila fenomenalnu predstavu u Gradskom pozorištu “Jazavac” koja se zove “Malo blago” i zaista su sad velika očekivanja. Probe su zabavne, tekst je jako inspirativan, igra nas sedam. U pitanju je vrlo aktuelan tekst koji govori o tome šta mobilni telefoni rade našim životima. Koliko mogu da upropaste život, ali sa druge strane, time što upropaste te živote stvaraju uslove i za novo rađanje i neku novu priču. Inspirativan je komad, dosta zahtjevan i težak jer sve vrijeme smo na sceni, sve vrijeme pričamo, vrlo statičan mizanscen, ali mislim da će rediteljka da nas razradi i da nas očekuje vrlo zanimljiva, mladalačka predstava.

(Nezavisne)