Djeca su od rođenja okružena ekranima, koji su im i igračke i društvo, jer su parkić i ulica postali opasna mjesta, a mama i tata, zaokupljeni borbom za opstanak, nikad nemaju vremena.

Ovako, prema svjedočenjima naših sagovornika, danas izgleda djetinjstvo većine djevojčica i dječaka u Srpskoj, pogotovo u gradovima. I stručnjaci i obični ljudi, roditelji, koji se s nostalgijom sjećaju svog odrastanja, saglasni su da danas nije lako odgajati djecu.

Ranka Lakić (54) iz Pala, majka dvojice odraslih sinova, priznaje da su današnji roditelji opterećeni, jer moraju raditi po dva-tri posla kako bi porodica opstala, pa često nemaju vremena za djecu. Smatra, međutim, da  i ono malo vremena što imaju mladi roditelji “čuvaju za sebe”, jer nemaju dovoljno zrelosti i odgovornosti da se posvete potomstvu.

– Umjesto da šetaju i razgovaraju s djecom, oni zdravu djecu voze u kolicima da četvrte, pete godine! Djetetu tutnu cuclu u usta i tablet u ruke, stave ga u kolica, pa u šetnji odrasli razgovaraju međusobno, a djecu ni ne gledaju. Nije čudo što djeca danas kasno prohodaju i progovore – kaže ona.

Kada djetetu dati telefon

Ivana Zečević, profesorka školske psihologije na Univerzitetu u Banjaluci, međutim, kaže da ne smijemo biti prestrogi prema roditeljima, niti donositi zaključke na osnovu pojedinačnih slučajeva. Teško je, kaže, danas biti roditelj, jer živimo brzo, zahtjevi su sve veći, a većina porodica se bori za opstanak. Istovremeno, djeca su od malih nogu okružena tehnologijom, koju im ne možemo uskratiti, niti oduzeti, jer će im to, kad odrastu, biti alat za rad.

– Istina je da neki roditelji koriste IT uređaje kao čuvare i vaspitače svoje djece, što nije dobro, pogotovo kad su djeca mala. Svjetska zdravstvena organizacija je upozorila da dijete do treće godine uopšte ne bi trebalo biti izloženo IT uređajima, jer ih to sprečava da adekvatno razvijaju govor i motoričke sposobnosti – poručuje Ivana Zečević.

To bi, međutim, značilo da se roditelji moraju mnogo više baviti djetetom, što danas nije lako, jer i kada su slobodni, roditelji su umorni, zabrinuti i pod stresom.

Briga za sigurnost

Drugi problem je, navodi Zečevićeva, pretjerana briga za sigurnost djece, koja u današnje vrijeme nije neosnovana, ali koja dovodi do toga da su djeca prezaštićena, što im usporava odrastanje i sticanje samostalnosti.

– Roditelji djecu voze u školu do petog šestog razreda, nekad i do kraja osnovne škole. Njihova briga je razumljiva, jer saobraćaj i, uopšte, bezbjednost nisu kakvi su nekad bili, ali naprosto mi djeci nećemo pomoći time što ih do punoljetstva vodimo za ruku. Kako će se sutra snaći u životu, kako će tražiti posao, brinuti za sebe – pita se Zečevićeva.

Kao još jedan veliki izazov ona navodi veliku ponudu slobodnih aktivnosti za djecu u gradovima, pa pojedini dječaci i djevojčice idu na trening, u školu stranih jezika, školu glume… na tri, četiri aktivnosti. Tako im je vrijeme potpuno struktuirano i nemaju vremena za igru i dokolicu, ali ni za razgovor i druženje s roditeljima.

Bolje na treningu nego na ulici

– Time, takođe, roditelji pokušavaju da ih zaštite, po principu – bolje da je na treningu, nego na ulici, ali zbog toga djeca kasnije nisu u stanju da sama organizuju svoje vrijeme, što je ozbiljan problem – kaže Ivana Zečević.

Kako to izgleda u stvarnom životu svjedoči Jovica Sjeničić (32) iz Modriče, otac djevojčice od tri godine. Danas, kaže, njegova kćerka ima mnogo manje mogućnosti da se igra u dvorištu i na ulici, na način kako se on igrao sa svojim drugarima, kad je bio mali.

– Mi smo stalno bili napolju i sami smo smišljali igre. Nismo išli na treninge i kurseve koji se plaćaju, trošili smo mnogo manje novaca svojih roditelja, ali smo bili kreativniji. Danas su djeca kao vojnici; drugi upravljaju njihovim vremenom i svaki im je trenutak isplaniran – kaže Jovica.

Sjeća se da i u doba njegovog odrastanja roditelji nisu mogli djeci ispuniti sve želje, iako su djeca bila skromna, ali tvrdi da je bilo više razumijevanja i razgovora u porodicama.

– Sjećam se kako bi moj tata zaćutao, u rijetkim prilikama, kad bih ja poželio nešto, što imaju i druga djeca, a što je skupo. Bila mu je to bolna tačka. Kad sam zatražio bicikl, on me pogleda pa kaže: “Imaju svi? E pa, imaćeš i ti, sine!” I kupio mi je bicikl – kaže Jovica i dodaje da se toga sjeća s nježnošću, ne zbog bicikla, nego zbog očeve brige i ljubavi.

Razgovarajte s djetetom

Nikola Dorontić, porodični terapeut sa dugogodišnjim iskustvom, kaže da sa djecom moramo provoditi vrijeme, i to kvalitetno i posvećeno, upravo zato da bi djeca znala da roditelji brinu o njima.

– Nove tehnologije kojima su danas okruženi i djeca i odrasli, prenose nam, između ostalog, šta se sve dešava i šta se sve kupuje svuda u svijetu.  Nametnut nam je zapadnjački potrošački imperativ, da moramo imati sve, i to sada i ovdje, što je, naravno, nerealno i što stvara frustracije – kaže Dorontić.

Jedini način da se “izvučemo” iz te zamke je razgvor. Sa djecom je dovoljno, navodi Dorontić, pozivajući se na rezultate istraživanja, razgovarati 7 minuta dnevno, ali na pravi način.

Izvor: srpskainfo