“Ti više nećeš mene da voliš… Šalim se, samo se šalim”. Zbog čega ova šala ima veoma ozbiljnu pozadinu, objašnjava klinički psiholog dr Vlajko Panović.

Rođenje djeteta je najznačajniji događaj za svaku porodicu. Ipak, jedan broj partnera novog člana prihvata kao krunu ljubavi, dok se nekima događa da, baveći se novorođenim djetetom, zapostave međusobnu ljubav.

Zbog čega se samo pojedini očevi osjećaju zapostavljeno? Koliko je problem realan i kako, uopšte, nastaje? I, konačno, ko je taj ko bi morao da se potrudi da dolazak djeteta na svijet ne ugrozi dalji opstanak mlade porodice?

Odgovor smo potražili od kliničkog psihologa dr Vlajka Panovića, stručnjaka koji u radu sa porodicom insistira na “zrelom” i zdravom roditeljstvu.

Kad muškarac dijete doživljava kao rivala

Dolaskom trećeg člana, djeteta koje “prijeti” da uzme ljubav majke, odnosno supruge – kod jednog broja muškaraca zna da izazove “lomove” u glavi. S pravom kažem “lomove”, zato što se nerijetko dešava da dolaskom djeteta na svijet očevi to na neki način “prebacuju” svojoj ženi. Nekad je prebacivanje suptilno, kao na primjer: “Da li me voliš sada, kad je došao Peđa”, ili: “Ti sad sigurno nećeš više da me voliš?!” U svakoj takvoj rečenici se krije dosta toga na šta žena treba da obrati pažnju. U pitanju je nezrela reakcija muškarca, koji dijete doživljava kao rivala.

No, ne bi trebalo da optužujemo nikoga. Prosto, to je jedan fenomen kod ljudi koji sebično žele da posjeduju partnera. To je odnos koji će, nažalost, da rezultira nečijim trpljenjem kasnije, i to vjerovatno žene, odnosno majke.

Strah od odbacivanja

Danas ima mnogo loše organizovanih porodica, koje do kasno noću ostaju budne, pa ujutru nemaju dovoljno “svježine” i vremena za svoje dijete. Roditelji su isplanirali neko vrijeme za koje mališana treba da odvedu u obdanište… ali, on, kao za inat – kako oni kažu, baš tada hoće da piški ili kaki, ili mu se pije voda i samo odugovlači… Međutim, ništa tu nije upereno protiv roditelja, dijete samo teži da zadrži ritam koji njemu odgovara. A roditelji to doživljavaju kao ludilo, kao frku, nevaspitanje… Sve ovo rezultira daljim pritiskom roditelja, a to je jedna od situacija koja može da kod djece dovede do reaktiviranja straha od odbacivanja. Roditelj se izviče, izgalami, zgrabi dijete, natjera ga da se na brzinu obuče, kaki, piški… I sve to krajnje neprirodno ili neurotično.

E, sad dolazi jedna jako važna scena, scena odvajanja. Majka ili otac, u svakom slučaju roditelj, razmišlja: “Hvala Bogu, stigli smo do kapije!” I grubo gurne svoje dijete! A ono, opet: “Mama, nisam te poljubio! Tata, samo da ti kažem još nešto! Mama, da ti dam igračku…!”

To su situacije kada djeca teže da se odnos između njih i roditelja spontano razvija, a roditelji su veoma netaktični. Što je najgore, to nisu rijetke situacije. Takve naše reakcije djeca mogu traumatično da dožive. A strah od odvajanja, koji je ranije začet, u ovom slučaju je učvršćen.

Strah rađa posesivnost

Kada takva djeca odrastu, kasnije u životu postaju osobe koje teže da “posjeduju” druge ljude. Grčevito se drže za partnera, pa zato nije čudo da im se, kada se rodi njihovo dijete, reaktiviraju stari strahovi. Osim toga, česte svađe u porodici, kada neko prijeti da će da napusti kuću, takođe reaktiviraju strahove od odvajanja. Nažalost, danas je mnogo onih koji ne umiju da razgovaraju, već samo da se svađaju. Umjesto razgovora se galami, viče, vrišti, čak i fizički razračunava… što kod djece razvija, odnosno reaktivira strahove.

No, da se vratimo na početak. Problematično odrastanje formira ličnost koja teži da posjeduje partnera. Ako u međuvremenu nisu razriješeni ti strahovi, ako osoba nije sazrela do nivoa da može da trpi odlaganje, da može da razumije, da racionalizuje, da nudi i prihvata  kompromisna rješenja… onda ta osoba doživljava dolazak na svijet novog člana, iako potpuno svjesna da je to i njeno dijete, kao nekog ko otkida nešto što dotična osoba posjeduje. A upravo to se najčešće manifestuje u sitnom prebacivanju: “Ti više nećeš mene da voliš… Šalim se, samo se šalim”. Ali, ta šala ima veoma ozbiljnu pozadinu. Takvo stanje može da se manifestuje i na tjelesnom nivou – gubitkom apetita i ulaskom u laku depresiju.

Strah od odvajanja

Malo ćemo da se osvrnemo na grupu strahova koji su poznati kao separacioni – strah od odvajanja, odbacivanja. Taj strah se rano razvija i normalan je. U početku, dijete ima simbiotsku vezu sa majkom (izuzetna vezanost, kao jedno su). Vremenom, takva veza “popušta”, odnosno ustupa mjesto realnoj vezi, u kojoj dijete “odvaja” sebe i svoju majku kao posebne entitete i polako počinje da prihvata povremeno odsustvo majke iz njegovog okruženja. Od kvaliteta odnosa u tom periodu zavisi da li će kasnije u životu to dijete da bude ranjivo, a do toga dolazi ako majka postupa na grub način, pogotovo ako ostavlja dijete da dugo plače, nepromijenjenih pelena, ako ignoriše njegove potrebe ili ga čak grubo, verbalno odbacuje. Nerijetko se događa da roditelji prilikom ostavljanja djeteta u obdaništu to urade na veoma grub način.

Osjećanje krivice

U praksi sam imao nekoliko slučajeva kada su dolaskom djeteta na svijet muževi, odnosno očevi, upadali u krize. Mučilo ih je osjećanje krivice i dolazili su u stanje lake depresije. Međutim, ta depresija je ometala normalno funkcionisanje u porodici i na poslu. Takve ljude je obično sramota da na “svjesnom nivou” priznaju šta se, zapravo, desilo u  porodici, onog trenutka kada su doživjeli sebe odbačenima.

Komunikacija – ključ za rješavanje problema

Majke, odnosno žene uopšte su dobrim dijelom žrtve u našoj civilizaciji. Naime, žena i u ovakvoj situaciji mora da balansira. To znači da uloži ogroman napor kako bi se prilagodila novim ljudima, novoj situaciji, novoj ulozi i čovjeku kojeg je odabrala da živi sa njim. Ona mora da se odrekne mnogo čega i da prihvati mnogo toga. U međuvremenu, problem o kojem smo pričali zahtjeva od žene da se napregne i prepozna tu vrstu sebičnosti, da je na neki način “odradi”, odnosno da više razgovara sa svojim partnerom i posveti mu više pažnje.