Uzeli smo se iz ljubavi. Velike. Zajedno od fakulteta, preko zaposlenja, prvih, drugih, zarađivali za naš stančić koji smo opremali štedeći da bude baš kako volimo i tu da osnujemo našu porodicu. Radili smo puno, odlagali smo bebu za kasnije – kad se stvore savršeni uslovi. Svi su dobijali djecu, koju sada puno volimo, ali mi smo imali plan, kad prođe ovo i ono. Krenuli smo…

Sjećam se, osjećala sam se trudno od prvog momenta pokušavanja. I tako mjesec, dva, tri, pa godina. Nikome nismo pričali, rekli smo – biće. Poslije godinu dana, hvala drugarici koja mi reče, idite, uradite testove, možda je neka glupa bakterija. I uradismo. Mužu dijagnoza varikočela, sterilitet ili lijekovi godinu dana ili operacija. Pokušasmo sa lijekovima. Čekajući bolje rezultate, proputovasmo svijet, i zaradismo.

Svi uslovi odavno stvoreni, samo bebe nema. Odmah sam rekla svima u mojoj i njegovoj porodici. Nisam htjela da me niko nekim glupim pitanjem rastuži. Niko nije znao šta da kaže osim, “biće, mladi ste”. I biće sve ok. Rečenice koje, kada čujemo, stresemo se.

Krenuli smo u sve ovo sa 26, sad imamo po 30. Znamo mi, biće sve ok na kraju, ali sa čim ćemo se sve boriti dok to ne dođe?

Bili smo na rajskoj plaži daleko u Aziji, odmor za koji smo radili kao crnci da bismo se posvetili nama i bebi. Već je mnogo mjeseci da neuspješno pokušavamo. Ni tad ne uspjesmo, sjeli, otvorili pivo i shvatili da, bez obzira na sve, mi smo jedno za drugo, usvojićemo, radićemo sve, ali nećemo pući. Znali smo statistiku raskola u brakovima zbog ovakvih stvari. I htjeli smo da joj prkosimo. Rezultati nakon godinu dana – još gori – 5% šanse da ikad imamo djecu. Sama pomisao me je uzdrmala do srži. Odvratan broj. Cio život mi je prošao pred očima, ali beba nije bila kompromis.

Dala sam otkaz zbog mukotrpnih smjena i riješila da se posvetim samo njemu i nama, šta god treba da povećamo šanse. Odmah je otišao na operaciju sa obećanjem doktora – za 6 mjeseci eto vama bebe. Opet proputovasmo svijet. Ja sam bila žena domaćica koja je sve kuvano spremala, sve vitamine, sve prirodno, šta god da treba. I putovali smo puno. Samo da imamo neki spokoj u cijelom ovom nemiru.

Poslali su nas na dodatne testove, ispostavilo se da imam antitijela protiv sopstvenog muža, i svi su mi se smijali, i ja sama sa sobom. Krećem sa terapijom kortikosteroida, a mužu rezultati 2%, šest mjeseci nakon operacije. Jeziv broj. Odmah smo krenuli kod specijaliste, da krenemo sa vantjelesnom oplodnjom gdje nam je doktorka rekla, stanje je takvo da nije baš da treba da ubodete sedmicu na lotou, ali recimo šesticu.

Krećemo mi da se borimo, i krećemo da igramo loto. Puna snage ulažem u borbu, analize, skupljanje papira, borbu sa šalterskim službenicama, čekanjem. Riješena da nikad neću biti žena koja se žali na naše stanje, na stanje u državi, na raspad sistema u kojem se nalazimo. Na svakom koraku je bilo mnogo prepreka. Na primjer, rađen mi je HSG – sa najsmješnijim značenjem ikada – produvavanje jajovoda, kao da sam karburator. Isti dan mužu stižu standarni rezultati mikrobioloških testova, ali ovaj put pozitivan na hlamidiju. Svijet mi se srušio.

Google kao prvi rezultat izbacije ’’hlamidija – dokaz za prevaru’’. Prije nego što nam to razori brak i tražim razvod, trčimo u Zavod za javno zdravlje i radimo test iz krvi sa parametrima da li smo imali ikada i da li imamo sada. 10 dugih dana čekanja, da bismo saznali da nikad nismo imali i da nemamo. Dakle, jedan lažni rezultat nas je koštao mnogo živaca, novca i bivamo odbijeni na komisiji, jer traže da se ponovi test. Čekanje, komisije, gledanje parova kako pate, postera beba na koje nam se plače koji bi trebalo da služe kao motivacija.

Odjednom meni, iako su mi svi rezultati bili u redu, nalaze početak insulinske rezistencije. Samim tim odlaže se vantjelesna, dok se ne ispiju sve terapije i dok se ne dovedem u red.

Familija nam spominje da postoje određeni manastiri u Srbiji koji daju molitve za porod. Iako nismo religiozni, odlazimo, probali bismo sve. Sama činjenica da ljudi iz cijele Srbije dolaze tamo, boli, da se meni plače zbog njih više nego zbog nas. Probali smo i određene nadriljekare koji daju određene savjete i terapije. Nikad više. Ne želim ni da pišem o utisku i osjećajima koje izazivaju ti ljudi.

Ulazimo u proces vantjelesne, spremni, čekamo pravi momenat, i krećemo sa pripremom. Izmoreni od silnih terapija, ostajemo pozitivni. Hormone sam sama sebi davala, i nisam htjela da bilo šta od svega toga utiče na naš brak. Za godišnjicu braka, davala sam sama sebi injekcije u autu da bismo stigli na večeru u naš omiljeni tajlandski restoran. Tako da ako ikad vidite nekog kako se bode u vozilu, ne pomišljajte odmah na najgore.

Aspiracijom mi je izvađeno 13 jajnih ćelija. Odmah su nam rekli da će morati injekcijom da oplode jajnu ćeliju, jer su šanse jako male. Plaćamo gomilu para na dodatne metode, analize. Šta je kredit za to! Naravno da bismo kuću prodali, ako treba!

5 dana sedmog kruga pakla na 24 sata, da li će se oploditi? Da li će preživjeti svaki od 24 sata? U tom periodu bila sam najreligioznija osoba na svijetu, šta god da treba da očuvam mir i vjeru u bepca. I uspjelo je! 4 je preživjelo, zvali smo ih otpisani. Odmah sam svima rekla da imaju 4 unučića u zamrzivaču.

Prva 24 sata nam je embriolog, koji je izgubio vjeru, rekao da misli da neće nijedna uspjeti, i da razmišljamo o alternativama. Najmučniji razgovori koje nikad niko ne bi trebalo da vodi ako se voli. Da li uzeti donora? Da li usvojiti? Naravno DA je odgovor bio da na svako pitanje. Šta god da treba. Došlo je do prve oplodnje.

Čuvala sam se toliko da nisam htjela ni da budem srećna ni tužna, samo da bih ostala živa, ako ne uspije. Pustila sam jednu suzu samo kad je doktorka završila sa oplodnjom i rekla – eto bebice u stomaku. I preživjela sam.

Nije uspjelo, ali sam preživjela, zaista sam mislila da neću, sad kad vratim film. No, nastavljamo borbu odmah. Idemo dalje. Kontrola za kontrolom, dan za danom, folikulometrije, opet hormoni. Svaki dan 4 duga mjeseca dok se ne stvori prava prilika. Svaki dan sam sjedila u čekaonici sa hiljadu žena koje nisam smjela da pogledam u oči. Nisam smjela ni da pomislim koliko nas je i sa čim se sve suočavamo, plakala bih iste sekunde. Već je prošlo vremena i vremena. Duh mi se slomio. Plakala sam poslije svake folikulometrije, jer pravo vrijeme nije došlo. Muž mi je rekao, ostavi, odmori, doći će, trebaš mi ti.

Odustali smo od folikulometrija, od svakidašnjice gdje nam je beba jedina misao i gdje su nam i duše i tijela na umoru. Presjekla sam, jer nisam više mogla da budem umorna. Krenula sam da tražim novi posao. Zakazala sve razgovore za poslije Božića.

Dočekala sam Božić plačući ispred crkve uz zvona, i krivila i Boga i sve, jer mi nije bilo jasno zašto, kad se toliko volimo i toliko želimo? Na božićno jutro sam saznala da sam u drugom stanju. Prirodno, neočekivano i za ne povjerovati. Pomislila sam da ipak može da se dobije na lotou. Nažalost, poslije dvije nedjelje, izgubila sam bebu. I to sam mislila da nećemo preživjeti. Trebala mi je sva podrška ovog svijeta. I dalje tvrdim da šta god da pruža utjehu u tim momentima, konvencionalno ili ne, sve dok se preživi ta bol, opravdana je. Te dvije nedjelje sreće van ovog svijeta, nikad nećemo zaboraviti.

Istog dana kad sam izgubila bebu, krenula sam ponovo da zakazujem razgovore. I uskoro krećem da radim. Izgubila sam 2 bebe za 4 mjeseca. Bol je strašna i neopisiva, u duši, u kostima, u svakodnevnom funkcionisanju. Nijedna živa duša to ne vidi na nama, samo mi to znamo, i mi preboljevamo. Drugi nas gledaju i ponosni su na našu borbu, ali ne žalimo se, uvijek se trudimo da budemo veseli. Ne tugujemo otvoreno. Jedina misao koja mi je zaokružila sve ovo je, čini mi se od pokojnog glumca Glogovca, ne znam tačno kako ide, ali ovako nešto – “Budite dobri uvijek, svako bije neku bitku o kojoj vi ne znate ništa”.

Zbog straha koji sada imam, i zbog bola koji osjećam, nisam spremna za opet. Možda je ovo vrijeme za neke druge stvari. Možda treba još malo svijeta da vidimo. Naša tri mala zamrznuta otpisana nas čekaju, da mi možemo da budemo snažni i spremni zbog njih. Svi uslovi odavno obezbjeđeni, a nikad nisu ni bili bitni. Sada sam zasadila 2 drveta u bašti, da me uvijek podsjete na moje dvije male nesuđene bebice. Svako tuguje na svoj način. I sada kada vidim par koji se voli i kaže, nema veze, sačekaćemo malo za bebu, uvijek im kažem, sve ćete moći i sa bebom, samo da je imate… svi ljudi koji se vole i koji ih žele, treba da ih imaju.