Kad malo razmislim, život mi dođe kao beskonačna partija šaha. Uhvatim sebe kako stalno povlačim neke poteze, premjeravam, odmjeravam. Ako uradim ovo, onda će se desiti ono, a ja moram da pazim na ono što će da se desi ako ne uradim, to što sam trebala da uradim.

Ako pomjerim pješaka naprijed, poješće ga lovac.

Ako topom krenem na lovca, poješće ga crna kraljica.

Ako pogriješim, gubim kralja.

Ako se uspavam, zakasnićemo obje, ćerka u školu, a ja na posao.

Ako se uspavam, dijete će mi ostati gladno. Ako ne operem i ne ispeglam stvari, nećemo ujutru imati šta da obučemo.

Ako joj ne pokažem kako se pišu rimski brojevi, neće se snaći na času matematike.

I tako mi život prolazi u mozganju i taktiziranju. Život mi je šahovska tabla, a ja sam običan pion.

Trudim se da kontrolišem događaje, trudim se da razmišljam i radim pametno.

Za šah, baš kao i za život, treba poznavati taktike. Treba prećutati šta se prećutati mora, treba se smješkati. Treba da budemo ljubazni i kada smo ogorčeni, nervozni ili bijesni.

Treba da lažemo ili u najmanju ruku da istinu prilagođavamo sagovorniku i situaciji.

Zato sam postala pravi šahovski velemajstor.

Trudim se da uvijek izgledam dobro, odmorno, dotjerano, raspoloženo. Trudim se da govorim smireno, ljubazno. Izbjegavam oluje, predosjećam crne oblake i brzo bježim u zaklon.

Moj život je postao partija šaha.

Jer, ljudi prije svega vole formu. Ako je ispoštujete, makar ona bila bez ikakvog sadržaja, sve je u redu.

Usudite li se da progovorite, da kažete ono što zaista jeste, ono što mislite, gledaju vas kao da ste budala i zaobilaze vas.

Navikli smo da se pretvaramo, da se foliramo. Da je sve u redu. Da problema nema. Ćutimo i pravimo se ludi.

Ali, ima situacija kada odbijam da se pretvaram da je sve potaman, a nije.

Prije neko jutro, ispratim ćerku u školu, krećem nazad ka kolima, pa pravac posao. Usput se sudarim sa drugom majkom čije dijete ide sa mojim u razred. Razmijenimo par riječi, a ona će : “E što volim što su vaše poruke uvijek direktne, a komentari realni, svaki put se slatko nasmijem.”

Moje poruke u viber grupi odjeljenja…

Zašto da lažem da nam školovanje ide kao pjesma, kada sam već počela u snu da sastavljam jednačine? Jutros mi se dijete probudilo, još oči nije otvorila, a kaže: ”Mama, rimsko pet se piše V“. Dakle, da, realno i otvoreno, obje smo već poludjele od škole, teturamo po stanu i stalno se nešto preslišavamo.

Od muke sam u nedjelju uveče pola njenih školskih knjiga zaboravila na stolu (ja joj pakujem ranac), pa je mukica u ponedjeljak u školu otišla bez najvažnijih udžbenika!

Neću da lažem, neću da se foliram tamo gdje ne moram.

Prije dvije nedjelje mi je ćerka dobila – vaške.

Kažu da toga ima stalno i svuda, ali kod nas eto prvi put.

Blam, ali šta je tu je. Poslala sam poruku na viber grupu razreda: Ćerka mi je dobila vaške, molim vas pregledajte djecu i preduzmite mjere da se problem ne bi proširio i ponovio. Dobila sam dva odgovora u vidu stikera. Da li su ostali roditelji takođe trijebili vaške? Ne znam. Neće ljudi da kažu. Neprijatno im ili misle, ako ne reaguju to sa njima nema veze. Jeste neprijatno, ali nisam htjela da prećutim. Svakome se može desiti, a najgore je ako se prošire.

No, pošto se niko drugi nije oglasio, ispada da je moje dijete bilo jedino vašljivo u razredu… važi.

Eto, vraćam se ja mojoj šahovskoj tabli, odnosno pripremi strategije učenja za naredni vikend. Ako uvježbamo matematiku, da li će ostati dovoljno vremena da utvrdimo godišnja doba? Ako se nekako izborimo sa prvom lektirom (narodne umotvorine – ne mogu da vjerujem da je tako arhaično štivo na spisku lektire za drugi osnovne!), možda stignemo i da odradimo neki diktat.

Ako ćerku pošaljem kod oca na vikend, možda najzad odem na večeru sa nekom drugaricom, možda se najzad naspavam…

Neću. Šah je moj život.

Bijeli daje mat crnom u četiri poteza…