Da je očuvanje običaja i tradicije jedan od osnovnih zadataka svakog naroda spoznao je i dvadesettrogodišnji Banjalučanin Aleksandar Dragić, koji se godinama unazad bavi sakupljanjem narodnih nošnji, njihovim prezentovanjem na raznim izložbama te tkanjem.

Ovaj mladi čuvar kulturne baštine u privatnoj kolekciji broji oko 100 kompletnih narodnih nošnji, te veliki broj predmeta koji još nisu kompletirani.

Folklorom se bavi 14 godina, trenutno je član KUD “Sveti Sava” sa Lauša i navodi da je baš kroz igre u kulturno-umjetničkim društvima vidio i nosio veliki broj originalnih nošnji, te da se tako odlučio da ih sakuplja.

“Privlačila me ljepota rijetkih primjeraka nošnji. Kad sam shvatio koliko je truda uloženo u svaki taj primjerak, onda me to još više zainteresovalo. Poslije bakine smrti ostali su mi neki komadi, koji su bili prvi u mojoj kolekciji i polako je krenulo. Stalno sam želio da obogatim kolekciju i ona je sada došla do pozamašnog broja”, ponosan je Dragić.

Najstariji predmet koji ima u kolekciji je bakin đerdan, o kojem Dragić pripovijeda zanimljivu priču.

“Na dan atentata na Franca Ferdinanda u Sarajevu, 28. juna 1914. godine, moja baka se udavala u potkozarskom selu Piskavica i tada je nosila đerdan, koji je kasnije poklonila meni. A baka se baš zbog atentata i sjećala dana na koji je bila svadba. Đerdan je njoj bio poklon od njene majke, na sebi ima 127 srebrnih kovanica i od neprocjenjive je vrijednosti”, prisjeća se ovaj mladić.

U potrazi za narodnim nošnjama išao je Dragić na terenski rad, obišao je Kozaru, PotkozarjeImljane, Ozren, Crnu Travu i Debeljake. Išao je od kuće do kuće, predstavljao je domaćinima šta radi, pitao ih da li imaju nešto od narodne nošnje njihovog kraja, te je tako polako širio svoju kolekciju.

A upravo narodne nošnje bile su razlog da nauči tkati.

“Kad sam vidio kako nošnje izgledaju, želio sam znati kako su izrađene, napravljene… Baš na području Kozare našao sam neke rijetke pregače koje ljudi nisu htjeli da prodaju, pa sam odlučio da naučim tkati i tako za svoju kolekciju praviti određene predmete. Ovom zanatu naučila me Nada Đekić, koja se tkanjem bavi cijeli život i koja je sve svoje znanje prenijela na mene. Trebalo je vremena da naučim sve te tehnike, ali uspio sam i danas tkam pojaseve, pregače…”, pojašnjava Dragić.

Tragajući za originalnim predmetima kulturne baštine širom BiH, a posebno na području Kozare koja je njegov kraj, navodi da je došao do zaključka da je naš narod loš čuvar tradicije.

“Mi kao narod globalno malo vodimo računa o tradiciji. Zavisi to od kraja do kraja. Na primjer, bio sam ne terenu u Sarajevskom polju, tamo narod dosta čuva tradiciju i nosi narodne nošnje, pjevaju tradicionalne pjesme, idu na takmičenja u svojim nošnjama… Ali, u krajevima sjeverozapadne Bosne sve je otišlo u drugom pravcu, slabo čuvamo tradiciju. Naš narod smatra da je sve to seljačko. Priču o tradiciji smatraju degutantnom temom, žele da se toga riješimo, da idemo ka Evropi, a u stvari ne znaju da naše običaje treba da cijenimo jer Evropa cijeni i poštuje svoju tradiciju, a mi svoju zaboravljamo”, razočarano pojašnjava Dragić.

Za kraj navodi da je poražavajuća činjenica da na nivou cijele BiH postoji šest ili sedam privatnih kolekcionara nošnji, te da se nada da ćemo kao narod u budućnosti posvetiti više pažnje očuvanju tradicije i običaja.

Izvor: nezavisne