Gizela Januševski  (Gisela Januszewska) je bila prva doktorica u Banjoj Luci, koja je radila od 1899. do 1912. godine. Nakon zatvaranja državne ordinacije, otvorila je privatni dispanzer u kojem je liječila (uglavnom žene) respiratorne i polne bolesti, a obavljala je i manje hirurške zahvate. Često je besplatno liječila građane, prvenstveno siročad i djecu iz siromašnih porodica. Za svoj cjelokupni predani humanitarni rad dobila je najviše austrijsko (a kasnije i njemačko) državno odlikovanje, ali je to, kao staricu, nije poštedilo smrti u nacističkom koncentracionom logoru Teresienstadt.

Gizela  Januševska se rodila 22. januara 1867. u moravskom selu Drnovice; tada u sastavu Austro-Ugarske, a danas u Češkoj Republici. Bila je jedna od petoro djece u jevrejskoj porodici Leopolda Rozenfelda, upravnika imanja u Slavoniji. Živjeli su u Grubišnom Polju.

Nakon pohađanja privatne gimnazije u Brnu, udala se za mnogo starijeg muškarca, Jindriha Kuna, inače bogatog suvlasnika tvornice tekstila u pomentom gradu. Osjećajući se zarobljenom u braku, razvela se nakon nekoliko godina i preselila u Švajcarsku, gdje je upisala medicinu na Univerzitetu u Cirihu. Diplomirala je kao Gisela Kun 1898.

Nakon što je stekla svoje prvo iskustvo u volonterskom radu u Ženskoj bolnici u Cirihu, Januševska se preselila u Remšajd – tada Njemačko carstvo, gdje je radila u zdravstvenom osiguravajućem društvu.

Već sljedeće godine, odnosno 1899, dolazi u Banju Luku gdje je imenovana za “Amtsärztin”, državnog zdravstvenog osiguranja, i time ovdje postaje prva žena ljekar. Doktorica Januševska je vodila privatni dispanzer i predavala higijenu učenicama Više djevojačke škole. U vrijeme njenog boravka u Banjoj Luci su vladale epidemije i jako teško stanje kada je u pitanju zdravlje stanovnika.

Tokom svoje karijere u Banjoj Luci, Januševska je bila jedna od rijetkih ljekara koji su nastojali osigurati da bosanske muslimanske žene imaju odgovarajući pristup zdravstvenoj zaštiti. Njen početni nadzornik, 20 godina stariji Vladislav Januševski, postao je njen drugi suprug, pa je Gizela morala napustiti mjesto javnog dužnosnika. Umjesto toga, bila je šefica ambulante za žene u Banjoj Luci. Izvodila je i manje operacije, te se proslavila u liječenju bolesnika s boginjama, tifusom, tifusom i sifilisom, ali prije svega osteomalacijom (posljednja je bila posebno raširena među ovdašnjim ženama, prema Teodori Krajevskoj, još jednoj doktorici u BiHi u to vrijeme).

Dolazak u Bosnu i Hercegovinu za nju nije bio lični izbor, već jedina mogućnost da radi svoj posao. 9. jula 1899. godine, gdje je prvo radila ugovorom za državu, a kasnije je imala i privatnu praksu.

O energičnosti, entuzijazmu i marljivosti doktorice svjedoče rezultati njenog rada.

“U toku prve godine, ukupno je imala 1.431 pacijenta, od čega 14 muškaraca, 936 žena i 479 djece, a od tog broja prema vjerskoj i nacionalnoj strukturi – 46,2 posto muslimana, 30,3 posto pravoslavaca i 19,6 posto katolika. Uglavnom je liječila infekcije, respiratorne i polne bolesti, a obavljala je i manje hirurške operacije”, rekla je Biljana Panić-Babić, izvanredni profesor Filološkog fakulteta u Banjaluci i jedan od autora knjige “Banjaluka – Znamenite žene u istoriji grada”.

Kako dalje navodi u ovoj knjizi, Januševski se vrlo brzo pokazala kao sposobna i bila je izuzetno cijenjena. Dana 20. marta 1903. godine otvorila je i dispanzer koji se nalazio u Gornjem Šeheru (sadašnje Srpske Toplice). Grad joj je godišnje plaćap 800 kruna, od čega 600 kruna za platu, a 200K za prevoz.

Tokom 1905. godine, liječila je 1605 žena u ambulanti, a obavila je i dodatnih 920 kućnih posjeta, od čega 600 u najužem dijelu grada, 124 u Nazaretu (sadašnji Petrićevac) i 136 u Slatini.

Nakon penzionisanja Januševskog 1912, par se preselio u Grac. Doktorirala je medicinske nauke  neposredno prije izbijanja Prvog svjetskog rata, upisujući se na Univerzitet u Gracu. Kao 50-godišnja udovica je potom volontirala u vojnom medicinskom zboru kao jedini ljekar koji je bio stalno raspoređen pri vojnoj komandi u bolnici u Gracu.

Januševska je primila nekoliko medalja za svoje usluge, uključujući njemački Crveni krst  i austrijski Red posebnih građanskih zasluga. Nakon rata, 1919. godine, otvara vlastitu praksu u Gracu. Do 1933. godine bila je doktorka zdravstvenog osiguranja u Štajerskoj i Koruškoj. Njena društvena odgovornost bila je široko cijenjena: ne samo da je tretirala siromašne ljude besplatno, već je i neke od njih finansijski podržavala. Bila je druga austrijska doktorka kojoj je dodijeljen naziv Medizinalrat, nagrada za izvanredan doprinos medicini.

Osim njemačkog, Gizela je dobro govorila francuski, engleski, kao i naš jezik.

Krajem 1935. Januševska je zatvorila svoju praksu, ali je nastavila socijalni rad. Godine 1937. njen je rad nagrađen Viteškim krstom, najvećom čašću u Austriji. Međutim, u roku od godinu dana Austriju je napala i pripojila nacistička Njemačka. Januševska je postala žrtva rasne politike. Njen stan u Gracu zaplijenjen je 1940, a ona je bila prisiljena preseliti se u Beč, odakle je deportovana u logor Theresienstadt, gdje je umrla 2. marta 1943, u dobi od 76 godina.