Odmah sam znao da se sve promijenilo i to drastično. Nije to lako objasniti, ali nađete se ispred ideje da sada više niste sami za sebe, nego da vam je povjeren zadatak koji ima ozbiljnost puno veću od svega dotad u životu.

U mom životu zaista su rijetki trenuci kada mi se zavrti u glavi od neke vijesti. Najnoviji primjer dogodio se krajem prošloga ljeta kada mi je supruga pokazala test za trudnoću. Pozitivno. Da, dobro si čuo, a možeš i sam lijepo pogledati: pozitivno. Dobićemo bebu. Ne znam kako je drugima, ali navršio sam 44, pa mi je dijete i ideja da ću ikada biti roditelj prije tog trenutka postala sve maglovitija i nestvarnija. Ali, dogodilo se. Pozitivno. Dobićemo bebu.

Nekoliko dana trajala je ta vrtoglavica, a traje i danas – u izmijenjenom obliku – pet mjeseci nakon rođenja našeg sina Adama. Moram priznati da smo imali sreće. Budući da se ne možemo smatrati “mladim roditeljima”, koliko god pokušali rastegnuti taj pojam, veliki je naglasak na praćenju trudnoće kako bi sve prošlo kako treba. Supruga je, srećom, vrlo zdrava, pa tu nije bilo problema tokom cijelog procesa.

Promjena koja se u meni, kao budućem ocu, dogodila bila je trenutna i trajna. Odmah sam znao da se sve promijenilo i to drastično. Nije to lako objasniti, ali nađete se ispred ideje da sada više niste sami za sebe, nego da vam je povjeren zadatak koji ima ozbiljnost puno veću od svega dotad u životu. Smatram da sam blagoslovljen i time što se dogodilo kasnije nego što je planirano, jer ipak stekneš određenu zrelost, a poznato je da mi muškarci sazrijevamo malkice sporije od žena.

Tokom tih devet mjeseci jedina stvar koja mi je bila važna jest da su mama i beba dobro. Iz tog sam razloga pratio sve vrlo budno, te sam znao svaki mig, reakciju, raspoloženje. Naravno, ono što žena osjeća nisam mogao ni pretpostaviti, ali postoji jedna granica koju prijeđete ako ste uključeni srcem i dušom. Buduća je majka, u svakom slučaju puno više, planirala dan i period nakon rođenja. Ja sam se trudio biti što više tu, prisutan i na usluzi.

Želio sam da se osjeća što ugodnije i da zna da nije sama

Moglo bi se reći da je trudnoća, s obzirom na gotovo nikakve komplikacije, prošla vrlo glatko. Tome je pridonijelo mentalno stanje supruge koja je cijelo vrijeme bila super cool, smirena i staložena. Kada pričamo o muškarcima u “trudnoći”, uvijek ćemo biti površni, jer oni, htjeli-ne htjeli, proces posmatraju izvana. Gledao sam suprugu, vidio sam puno stvari u njoj, stvari koje nisam i sam mogao osjetiti, ali znao sam da mogu pomoći u jednome – da joj bude što ugodnije i da osjeća da nije sama u tome. To mi je bilo veoma bitno i na to sam se fokusirao.

Devet mjeseci mnogo je vremena za razmišljanje. I to sam činio svaki dan. Ipak, razmišljanje je sasvim drugačije od iskustva i ne može mu se približiti ni na stotinu svjetlosnih godina. Fantazirate u zavisnosti od toga koji ste tip muškarca.

Ja sam prolazio kroz sve: od samog poroda, preko prve godine, pa sve do fakulteta – i to u jednom danu. Viđao sam sve više trudnica po gradu, sve više porodica s djecom, počele su me zanimati te teme, pa sam s prijateljima razgovarao o njihovim klincima; što rade svaki dan, kako se zabavljaju, koliko često idu u prirodu (živom u centru grada, pa je priroda nešto što planiraš posjetiti), kojim se sportovima bave, što ih zanima i kada se to zanimanje pojavilo. U trenutku se stvorilo bezbroj tema o kojima sam želio saznati što više. Prije mi je razgovor o djeci bio toliko apstraktan i dosadan da sam ga vješto izbjegavao, te se čudio roditeljima koji stalno pričaju samo o tome.

Iz životnog iskustva znaš da se dobro pripremiti, pa to pravilo koristiš i ovdje. Ali uzalud, jednostavno se ne možeš pripremiti koliko bi želio, jer je ono što se zbiva puno veće od tebe. Taj osjećaj da nisam u kontroli, da ovo nije predvidivi posao, da većina stvari koje se događaju više sliči čudu nego ičemu drugome, to stvori u tebi i neki strah. Kako se primiče trenutak porođaja, strah je sve stvarniji, jer si u konačnici potpuno svjestan da si nemoćan išta promijeniti, ne pita te se kako će sve završiti. To posljedično potakne i osjećaj poniznosti, ako si iskren sa sobom, a to svakako preporučujem.

Kada nam se rodio sin, zaista se sve promijenilo. Često vam to kažu, i mislite, “da, okej, naravno da će se sve promijeniti”, ali kada postanete roditelj, vi postanete drugi čovjek. Kao da i sami izađete iz neke čahure, kao da se i vi ponovno rodite. Ali, ovo je tema za neki drugi članak.

Tekst: Branko Matijašević, urednik knjiga