‘Mnogi će se prepoznati u ovom tekstu, neki možda uvrijediti, ali namjera nam nije bila ta, već da skrenemo pažnju roditeljima da otvore oči i da preduzmu konkretne korake ako primijete da dijete kasni u govorno-jezičkom, psihomotornom i/ili socioemocionalnom razvoju’. Logoped dr Nataša Čabarkapa o značaju povjerenja između logopeda i roditelja.

Mnogi roditelji me pitaju:

Zašto moje dijete još nije progovorilo? Zašto se moje dijete muči kada nešto želi da kaže? Dugo smo već kod logopeda i u tretmanu, a nije još progovorilo?

Moja pitanja njima:

Koliko ste se bavili svojim djetetom? Koliko je vremena provodilo pored televizije, tableta, telefona? Da li su crtani filmovi koje je dijete gledalo bili na stranom jeziku? Da li Vaše dijete žvaće čvrstu hranu ili mu i dalje dajete pasiranu?

Mnogo pitanja i sa jedne i sa druge strane. Samo što stručnjak tj. logoped postavlja realna i bolna pitanja gdje roditelj shvata da je i on kriv za neprogovaranje svoga djeteta. A još teže je ako dijete uđe u logopedski tretman, a roditelj se ne promijeni, nego nastavi sa starim navikama misleći da se to neće primijetiti.

Hajdemo da krenemo od statistike. Ona nam govori da je od 60 do 80 odsto djece sa nekim govorno-jezičkim problemom, od 3 do 10 odsto djece ima poremećaj pažnje i hiperaktivnosti, 10 odsto djece ima problem sa čitanjem ili pisanjem, sve je više djece sa autizmom. Znači, zaključak je da je sve više djece sa nekim od problema.

Zbog čega sve više djece ima govorno-jezičke probleme?

Pored riziko faktora, medikamentozno održavanih trudnoća, metaboličkih, imunoloških, genetičkih uzroka, ko je još odgovoran za kašnjenje u razvoju kod naše djece?

Ako se vratimo u neko ranije vrijeme, kada smo mi bili djeca, svi ćemo se sjetiti da smo šetali sa svojim bakama, dekama, roditeljima, da tada nije bilo kompjutera, tableta i mobilnih telefona, da smo se slobodno igrali loptom i lastiša ispred naših zgrada i kuća, išli u bioskop, gledali crtani film u 19.15h, a poslije dnevnika išli da spavamo. Budili smo se veseli i čili za novi dan, odlazak u vrtić ili školu.

Danas toga nema ili je rijetkost, ali je očekivano, jer su nas nova tehnologija i moderno doba doveli do toga. Naša djeca su “ušla u svijet” stranih crtanih filmova, moderne kablovske televizije sa mnogo kanala nebitnih za dijete i njegov trenutni uzrast, a tu je i radost roditelja što im dijete sa dvije godine zna da broji do 10 ili pjeva pjesmicu na engleskom. Mnoga djeca odlaze kasno na spavanje (oko ponoći) sa punom glavom nebitnih informacija za njih. Prekomjerno gledanje televizije, pretjerana auditivna i vizuelna stimulacija mogu da djeluju kao “kočnica” za razvoj govora i jezika.”Hipnotisanost i zavisnost” od auditivnih i vizuelnih stimulusa mogu dugo da budu “ometači” za djetetov pravilan razvoj.

Kada ste logoped i bavite se djetetom i rješavanjem njegovog problema morate imati saradnju sa roditeljima. Ona je mnogo važna. Zašto? Zato što roditelj mora da sluša savjete logopeda. Iskustvo me je naučilo da napredak djeteta mnogo zavisi o toga da li se roditelj pridržava svega što mu kažem i da li kod kuće to i primjenjuje.

Koji tipovi roditelja postoje i kako se to odražava na dijete?

Takođe sam za sve ove godine negdje podijelila roditelje.

Roditelji “produžena ruka”, kako ih zovem, koji oblače, svlače svoje dijete, peru mu ruke, umivaju, peru zube, dodaju, pridodaju i ne dozvoljavaju djetetu da to uradi samo, misleći da mu tako čine dobro.

Roditelji zvani “kvočka” koji svoju djecu toliko prezaštićuju da takva djeca ulaskom u vrtić ili školski sistem ne mogu da se snađu i postaju frustrirana i agresivna.

Prezauzeti roditelji – “mi mnogo radimo i svaki minut nam je isplaniran”, nemaju vremena za svoje dijete, ali ni da dođu kod logopeda tražeći stalno izgovore da ne mogu da se prilagode terminima i vremenu kada treba da dovedu dijete na logopedski tretman.

Nesvjesni roditelji koji vide da im dijete ima problem i da im je potrebna stručna pomoć, ali iz nekoga njima znanog razloga to ne žele da priznaju, govoreći da je njihovo dijete pametno i koje su uključili na sve moguće aktivnosti, a za razvoj govora “ima vremena”.

Često govorim roditeljima da su im djeca vaspitno zapuštena, gdje ne želim da uvrijedim obrazovanje roditelja i njihovo vaspitavanje, već da skrenem pažnju na njihovo bavljenje svojim djetetom, pod čim mislim koliko su radili, govorili i provodili vremena sa svojim djetetom.

Mnogo roditelja sve više provodi vrijeme na poslu, dolaze kućni kasno, umorni i opterećeni svojim obavezama i poslovnim problemima, kada im je najmanje do razgovora sa djetetom. Rješenje traže u bakama, dekama, dadiljama ili u igraonicama koje su pune svjetlećih i zvučnih efekata gdje im se dijete igra, a oni misle da su mu podarili kvalitetno vrijeme. A gdje je tu govor, komunikacija, razgovor sa djetetom, uzajamna interakcija? Izostaje.

Postoje i oni roditelji koji zbog griže savjesti, jer nemaju puno vremena za svoju djecu, prave ustupke, odnosno ne postavljaju granice svome djetetu nego ga puštaju da radi šta želi, ispunjavaju mu sve želje, kupuju mnogo igračaka koje za njega nemaju neki značaj. Zato takva djeca odlaskom u školu imaju problem sa autoritetom i postavljanjem pravila koja važe za sve.

Kako pomoći djetetu koje “teško” progovara? 

Nažalost, mnoge vrijednosti koje su nekada postojale su se izgubile i iščezle pod dejstvom modernog doba. Mi smo nijemi svjedoci svega toga, nekada imamo pravo glasa i komentarisanja, ali u većini slučajeva se prilagođavamo i modifikujemo sebe tom vremenu i situacijama.

Mnogi će se prepoznati u ovom tekstu, neki možda uvrijediti, ali namjera nam nije bila ta, već da ako primijetite da vaše dijete kasni u govorno-jezičkom, psihomotornom i/ili socioemocionalnom razvoju, otvorite oči, pogledate svoje dijete, uzmete ga za ruku i dovedete kod logopeda.

Mnogo problema koja djeca imaju nisu riješena upravo zbog kasnog odlaska kod stručnjaka, odlaganja, čekanja, traženja izgovora ili nepriznavanja da problem postoji.

Zato na kraju kada postavite pitanje: zašto moje dijete još ne govori ili zašto se muči kada nešto želi da kaže, uzroke ne tražite samo u logopedu ili drugim stručnjacima, već i u sebi, dragi roditelji – da li postupate pravilno po savjetu svog logopeda, da li govorite sa svojim djetetom i koliko mu vremena posvećujete.

Dr Nataša D. Čabarkapa, logoped