Svoje iskustvo o teškim danima nakon porođaja podijelila je sa nama jedna mama…

“Šta želiš da budeš kad porasteš? MAJKA!” Sve mi od malena maštamo da se ostvarimo u ulozi majke i imamo nekog koga ćemo voljeti i čuvati cijelog života. Nadamo se da ćemo imati divnu trudnoću, a ni u jednom trenutku ne pomislimo da bi nam to blagosloveno stanje i sve promjene koje ga prate mogle da donesu i nešto loše – POSTEPOROĐAJNU DEPRESIJU.

Test je pokazao dvije crte

Kada smo se moj suprug Pavle i ja vjenčali u oktobru 2016. godine, kao i svaki bračni par, maštali smo da se ostvarimo u ulozi roditelja. I gle čuda, poslije tri mjeseca braka, test za trudnoću pokazao je dvije crtice – TRUDNA SAM. Našoj sreći nije bilo kraja.

Odlazim na pregled kod doktora koji na osnovu vrijednosti bete govori da se radi o trudnoći koja je rana, ali takođe kaže da bi trebalo da dođem na pregled za dvije nedjelje da bismo bili sigurni da je sve u redu. U međuvremenu, prokrvarim i hitno odlazim u bolnicu gdje od dežurne doktorke saznajem da od trudnoće nema ništa – ploda nema. Riječ je o tzv. biohemijskoj trudnoći. Cijeli svijet u jednom trenutku staje, ruši se sve. Teško je kad se nadaš nečemu, a onda sve padne u vodu. Tih dana spas pronalazim u knjigama. Samo čitam i čitam i trudim se da zaboravim na bol , li se i dalje teško mirim sa tim da mrvica o kojoj sam maštala nikad nije ni postojala. 

Nova trudnoća donijela je sreću

Prolazi ljeto i ide jesen. Pavle i ja se spremamo da otputujemo. Ne kasni mi menstruacija, ali ja osjećam da sam trudna. Radim test na dan putovanja koji ponovo biva pozitivan. Da li se radovati ili ne? Bez obzira na sve, odlučujemo da otputujemo i da posjetimo doktora kad se vratimo. Putovanje prolazi super i u povratku, posjećujemo manastir Ostrog, da se zahvalimo na ponovnom blagoslovu. Vraćajući se ka Baru udara nas kombi otpozadi. Izlazim iz auta sa mislima:”Zar ovo da nam se desi sad? Jel se to Bog javlja? Daje li nam znak da opet nešto nije u redu ili da se nešto neće dobro završiti?” Istog dana odlazimo kod doktora koji potvrđuje trudnoću, a ja već zamišljam kako u naručju držim bebu.

Stigao je Kosta!

Trudnoću kao što sam ja imala, poželjela bih svakoj ženi. Mučnina i nesvjestice nikad nije bilo, ponašala sam se kao da nisam trudna, sve sam normalno radila. Bila sam ponosna što je ispod mog srca kucalo još jedno i što ću ubrzo imati nekog koga ću danima i noćima slušati kako diše, a on neće biti svjestan koliko je srećan.

Porodila sam se 30. maja, pet dana poslije termina, carskim rezom. Porođaj je protekao savršeno. Rodila sam krupnog dječaka KOSTU. Kada su mi donijeli moj žuti zamotuljak nisam mogla da skinem pogled sa njega. Nikad u životu ljepše plave okice nisam vidjela. Pitala sam se čime sam zaslužila tu neopisivu radost. 

Bezrazložna tuga, sumorne i suicidne misli

Dani u porodilištu su proticali mirno. Kosta je bio stalno uz mene. Ne mogu da opišem koju sam sreću osjećala danju. Ali, bilo mi je nešto čudno. Noćima nisam mogla da spavam, osjetila sam da imam nesanicu. 

Petu noć u porodilištu zaspala sam samo na dva sata i kad sam se probudila kao da to nisam bila ja. Ruke su mi drhtale, osjećala sam da me hvata tuga, a razloga za to nisam imala. Pavle dolazi po mene i Kostu i na ulazu u porodilište primjećuje po mom izrazu lica da se ne osjećam baš najbolje. Stižemo kući.

Okružena sam dragim osobama koje volim, ali imam potrebu da se povučem i budem sama. Neraspoložena sam, nemam apetita i sve oko sebe vidim crno. Kao da ni zračak svjetlosti u mom životu ne postoji. Nisam imala energiju i konstantno sam osjećala umor. Uznemirenost i bespomoćnost su me ubijali. Imala sam volje da radim oko Koste, jedino tad bih se osjećala dobro, ali opet čudne misli su mi se motale po glavi i nisu mi davale mira.

Pokušala sam da sebi okončam život

Pošto sam bila preumorna, Pavle se ponudio da bude sa Kostom, a ja da odspavam u drugoj sobi. Legla sam, ali prokleta nesanica i dalje je bila tu. Tijelo je drhtalo i samo mi odjednom dolazi misao-okončati sebi život. Ustajem i pijem tablete. Na svu sreću, one nisu djelovale i Pavle me vodi u bolnicu gdje me dalje šalju na Psihijatrijsko odjeljenje. Doktorica mi prepisuje terapiju i upućuje kod psihijatra.

Terapiju sam pila danima, ali stanje je i dalje bilo očajno. Pavle me izvodi u šetnju, priča sa mnom, od svih imam punu podršku, ali ja prosto nemam volje za životom. Tužno, zar ne? Zašto se to meni baš dešava? Najsrećnija bih bila kad bih znala odgovor na ovo pitanje i pomogla sebi. Suicidne misli su i dalje u mojoj glavi, ali ja mislim da će proći i samo jednu noć pred očima svog supruga skačem sa terase kako bih sebi okončala muke.

Zamislite kako je njemu bilo da gleda kako žena koju voli pokušava sebi oduzeti život, a ima sve razloge da bude srećna i zadovoljna. Ni u jednom trenutku nisam pomislila na ono nedužno biće koje leži u krevecu i čeka moj topli zagrljaj. Nisam pomislila na ženu koja me je nosila devet mjeseci i radovala se svakom mom uspjehu. Nisam pomislila ni na čovjeka kojeg volim najviše i koji je uz mene bio kad je bilo najteže. Jednostavno, vi se ne pitate u tom stanju uopšte. Tu su hormoni odradili svoje.

Hvala dragom Bogu što sam ostala živa sa manjim povredama. Noga mi je morala biti u gipsu sedam nedjelja. Dvije nedjelje nakon skoka, provela sam na Psihijatrijskom. Dali su mi jaču terapiju koja me je ubijala. Samo mi se spavalo. Odvojena sam bila od Koste i još nisam bila svjesna šta sam uradila.

Dolazim kući i gledam svog sina. Suza suzu stiže. Postajem svjesna šta sam uradila. Na svu sreću, Pavle i svekrva su bili uz mene sve vrijeme i pomagali su mi u svemu. Ali, moje psihičko stanje i dalje je bilo loše, pored sve terapije koju sam pila.

Radost se vratila!

Kad sam stala na noge, odlazim mom psihijatru i priznajem da se osjećam loše i on mi mijenja terapiju. Ubrzo dobijam prvu menstruaciju poslije porođaja i kao da se sve mijenja preko noći. San se vraća bez tableta, a vraća se i volja za životom. Osjećam da ponovo dišem, živim. Osjećam da obožavam Kostu. Osjećam da sam spremna da sve bacim iza sebe i počnem da živim punim plućima. Podižem glavu ka nebu i Bogu i zahvaljujem se što me spasio od mene same i što od mene nije odustao. 

Kada sam se porodila, nisam vjerovala koliko život može biti nepredvidiv i kako čovjek može tako nisko pasti a opet ustati, dobiti krila i letjeti. Svjesna sam da ću jednog dana morati sve da ispričam Kosti i nadam se da će mi oprostiti. To što sam prošla kroz postporođajnu depresiju ne čini me lošom majkom, ženom, ćerkom i sestrom. 

Pokazala sam da su žene ČUDO PRIRODE i da samo one mogu preživjeti ono od čega bi neko umro. Svjesna sam da ima ljudi koji će me osuđivati i reći da sam razmažena, bezobrazna i sebična. Tačno je, jer sam i ja sebe na početku osuđivala, ali sam onda samo rekla:”Ne daj Bože nikom da bude u mojoj koži”.

Hvala vam…

Veliku zahvalnost dugujem mom suprugu, svekrvi i majci. Bili su uz mene od prvog dana. Naravno tu su i moj psihijatar kojeg i dan danas posjećujem i sa kojim mogu da pričam o svemu, kao i ginekolog koji je vodio moju trudnoću na besprijekoran način.

Znam da ću neke stvari pamtiti vječno, ipak je to jače od mene, ali isto tako znam da ću uvijek biti uz Kostu. Disaću za njega i voljeti ga dok sam živa. Trudiću se da mu svakog dana nadoknadim onu ljubav za koju je bio uskraćen na početku, ne mojom krivicom, već krivicom hormonskih promjena. Učiću ga da izraste u dobrog čovjeka i da vjeruje u PORODICU jer je to jedino mjesto gdje ljubav počinje i nikad ne završava. 

Poruka svim ženama i majkama

Nadam se da će nekom moje iskustvo pomoći. Zato molim sve žene da ukoliko osjete neke promjene poslije porođaja odmah zatraže pomoć. Vjerujte, nije sramota obratiti se psihijatru, piti terapiju ili osjećati se loše. Nemojte se boriti sa tim pritiskom same i nemojte praviti grešku kao ja. Kad je najteže – vjerujte, jer čuda se dešavaju. 

Sada moj Kosta puni godinu dana, a ja sa ponosom kažem da sam najsrećnija majka i žena na svijetu. Imam svoj dom i porodicu uz koju se uveče sklupčam i koja mi daje snagu da idem naprijed. I naravno, postporođajna depresija me neće spriječiti da se opet ostvarim u ulozi majke, kad Bog to bude htio. Žene smo i možemo baš sve!

Mama Jovana