Slava je bila događaj za koji se domaćin starao i preko cijele godine spremao, kako će ga proslaviti. Dan uoči krsne slave on bi pozivao sve prijatelje, izuzev one koji takođe slave istu slavu. Slava ili krsno ime zove se još: sveti ili sveto. Domaćini koji slave slavu nazivaju se svečari. Kad gosti dolaze svečarima u kuću obično govore: “Dobar dan i čestito ti sveto! Slavio ga mnogo godina u zdravlju i veselju!” Ili: “Pomozi Bog, srećna vam slava!” Prijatelji iz drugih sela (dakle, oni koji su udaljeni) trebalo je da na slavu dođu i nepozvani.

Međutim, treba istaći da toga dana kuće domaćina- svečara nisu bile samo gostoljubivi domovi spremni za gošćenje rođaka i prijatelja – nego su i postajale domovi molitve, pretvarale se u crkve Božije, u kojima je domaćin sa porodicom prinosio molitve zahvalnosti Bogu i svome svetitelju za dotadašnje darove i molbu da ih sve i ubuduće prati blagoslov Gospoda, zdravlje, sreća i svako dobro u životu i radu.

Njihov dom bio je toga dana otvoren za putnike i namjernike, a siromašni i nevoljni bili su potpomagani već prema mogućnostima domaćina. Slavilo se kako se moglo, čak bili i najsiromašniji, svoju slavu bi proslavili – pominjući toga dana u molitvi svoga svetog zaštitnika.

U vrijeme vjekovnog robovanja, dani slave bili su trenuci preporoda, koji su ulivali novu snagu i ohrabrenje. U proslavljanju slave, srpski narod je crpio snagu da može izdržati sve patnje kroz koje je prolazio i dočekati dan slobode. Umirala su pokoljenja ne dočekavši slobodu, ali su na samrtnom času ostavljala zavjet svojima potomcima:

da ljube, čuvaju i jačaju svoju pravoslavnu srpsku vjeru,
da poštuju njene svetinje,
da proslavljaju krsno ime – svoju slavu – jer će samo vjera moći da snaži volju za životom, i sačuvati narodnost – ime srpsko.

Ni na bojištu uoči same bitke, čestiti Knez Kosovski nije zaboravio da slavi svoju slavu. I mnogo vijekova poslije Kosova, srpski vojnici slavili su svoje slave u vlažnim rovovima, čak i usred ljute borbe.

Mnogi i danas proslavljaju uspomenu na svoga svetitelja isto onako kao što su i njihovi stari činili. Ni danas ne zaboravljaju zaštitnika svoga doma. Slave ga onako kako su u mogućnosti da slave, pokazujući da su pravi sinovi svoje vjere i Srpske crkve, a dostojni potomci svojih dičnih predaka.