Nekada su se igrali napolju, u dvorištima, između zgrada i po haustorima, sa svojim vršnjacima osmišljavali igre, bez igračaka i bez stalnog nadzora. Danas je slobodne dječje igre sve manje, a treninga, školica, igraonica sve više. A sve to, naravno, košta.

Pod budnim okom teta ili trenera mališani skaču, trče, vježbaju, ali se malo međusobno igraju i druže. U školicama sporta, plesa, plivanja, jezika, pa i mentalne gimnastike za školarce, podstiče se razvoj djece, ali ne i spontana igra.

Zajedničko za većinu ovih aktivnosti današnjih mališana jeste da ih roditelji plaćaju. Kada se sve to sabere, neki plaćaju i po 100 KM mjesečno da bi njihova djeca bila fizički aktivna i mentalno stimulisana. Roditelji kažu da je to nerijetko i cijena koju plaćaju da bi im djeca bila u kontaktu sa svojim vršnjacima, posebno u predškolskom uzrastu. Naselja u kojima se djeca svakodnevno druže i igraju, pa tako i trče, skaču ili se bave sportom, danas su više izuzetak nego pravilo.

– U naselju gdje živimo malo je druge djece, a nema ni nekog prostora gdje bi se oni igrali. Zato smo ćerku upisali na ritmičku gimnastiku kad su joj bile tri godine, da bi se družila sa djecom i kroz to i igrala. To smo plaćali oko 40 KM mjesečno. To je bilo u periodu kada nije išla u vrtić. Sada makar tamo ima priliku da bude sa vršnjacima. Ali, svakako razmišljamo o nekoj školi sporta, posebno zimi, da bi bila aktivna i fizički se razvijala – kaže mama Jelena M. iz Banjaluke.

U Banjaluci, a sve češće i drugim mjestima, roditelji na ovaj način zapravo pokušavaju da obezbijede preduslove za zdrav razvoj djeteta, a posebno naglašavaju potrebu da se kod djece razvija motorika.

– Sada djeca generalno provode dosta više vremena za telefonom, a fizička aktivnost im se svodi na treninge. To ne mora biti tako ako se dozvoljava djetetu da izlazi sa vršnjacima i da se igra, da vozi bicikl i slično, ali je pitanje koliko je to sa jedne strane moguće u mjestima gdje odrastaju, a sa druge strane i koliko su roditelji otvoreni za to iz straha za njihovu bezbjednost. Osim toga, mi smo sve više i društvo koje postaje netolerantno na povišeni nivo aktivnosti koji djeca imaju. Mi smo se igrali po stanovima, posjećivali međusobno, ali i trčali po stubištima i nismo smetali komšijama, ali ne znam ko bi to danas dozvolio djeci. Zato su i roditelji primorani da traže alternativna rješenja, koja danas koštaju – objašnjava psiholog Slađana Cvjetković.

Na pitanje da li je danas zbog toga ugrožen razvoj djece, čiji roditelji ne mogu da im priušte sve te aktivnosti, ona ističe da nije ugrožen samo ako dijete ima mogućnost da izlazi vani i da se u svom slobodnom vremenu druži i igra sa vršnjacima. Za djecu je, objašnjava, vrlo važan emocionalni i socijalni razvoj, a ona se u tom pogledu razvijaju kada su u kontaktu jedni sa drugima i kada su u igri.

– I bilo bi najbolje da je ta igra bez nadzora odraslih, dakle spontana igra, što im često danas nedostaje – kaže Cvjetkovićeva.

Djeca uglavnom kažu da uživaju u školicama koje posjećuju, ali posebno ako im je dozvoljeno da se  igraju.

– Sviđa mi se školica, jer tamo trčimo, zabavno je. Imam tamo i puno drugara – kaže četvorogodišnji Pavle iz Banjaluke koji je nedavno krenuo u školicu sporta dva puta sedmično, po sat vremena.

Njegovi roditelji za to plaćaju 40 KM mjesečno, ali njegova mama Slađana kaže da jedino žale što treninzi ne traju duže, jer se djeca baš zaigraju u vrijeme kada treba da krenu kući. Ona se, prisjeća se, u detinjstvu, družila na drugačiji način, ali to su “bila druga vremena”.

– Nismo ulazili u kuću, čak i kad je ružno vrijeme, morali su roditelji da nas tjeraju da uđemo. Zimi smo išli po kućama, družili se u naselju. Nekako je sve to bilo opuštenije, lakše, ali moje dijete nema uslova za to – kaže ova majka.

Izvršna direktorka centra “Zdravo da ste” Aleksandra Štrbac ističe, ipak, da danas postoji mnogo definicija “zdravog razvoja”, u zavisnosti od toga ko nam šta prodaje, ali je nesporno da su rani rast i razvoj jako važni, te da posljedice mogu biti trajne, ako dijete nema adekvatne uslove za fizički, psihički ili socijalni razvoj.

– Svjedočimo velikoj polarizaciji na polju brige o djeci, koja se sa jedne strane komercijalizuje i promoviše, a sa druge su određenim grupama djece uskraćeni i osnovni uslovi za normalan život. Nisu rijetke situacije da je više sadržaja dostupno samo ekonomski jačim slojevima društva, pa često roditelji djecu uključuju u mnogo aktivnosti i dopunskih sadržaja, a koje im zapravo onemogućavaju uspostavljanje kvalitetnih porodičnih i socijalnih interakcija, slobodnog vremena i vremena za odmor. A ovo je itekako važno za zdrav dječji razvoj, bez obzira što je svaka od tih aktivnosti sama za sebe zdrava i povoljna – ističe ona.

Istovremeno, dodaje u sredinama u kojima žive porodice slabe ekonomske moći, i koje realno imaju veću potrebu za podrškom, te podrške nema ili je svedena samo na osnovno – osnovnu školu i ambulantu.

– Šta se dešava sa djecom i porodicama koje u takvim sredinama i uslovima imaju potrebu za dodatnom podrškom u zdravom razvoju je velika tema koju treba sagledavati iz više aspekata. Treba imati na umu da je po Konvenciji o pravima djeteta, pravo na život, opstanak i razvoj je jedan od fundamentalnih principa na kojima ona počiva, i taj razvoj koji se tu pominje je briga države koja je ratifikovala Konvenciju, u situaciji kada porodica nije u mogućnosti da ga za svoje dijete obezbijedi, bez obzira gdje to dete živi, i bez bilo kakve diskriminacije, dakle za sve i jedno dijete. Tu se mogu i moraju uključiti, pored zvaničnog sistema dječje zaštite, i lokalne zajednice i udruženja i pojedinci, koji tu dodatnu podršku mogu da obezbijede, ali sve dok ona nije dostupna svakom djetetu, u skladu sa potrebama, nismo postigli standard koji smo prihvatili ratifikacijom Konvencije – kaže Aleksandra Štrbac.

Podrška je, dodaje, posebno važna za djecu koja imaju razvojnih poteškoća ili imaju netipičan razvoj, ali nažalost ni ova vrsta podrške nije jednako dostupna svakom djetetu.

 Najmanje tri sata igre dnevno

-Djeci u predškolskom uzrastu treba omogućiti aktivnosti do tri sata dnevno umjerenog intenziteta i to ne moraju biti i nije poželjno da to budu struktuirane aktivnosti tipa nekog sporta i slično. Zato bi i predškolske ustanove trebalo da imaju veliko dvorište i salu gdje bi djeca mogla da se igraju. U školskom uzrastu je, takođe, potrebna aktivnost djetetu, fizičko kretanje i zato i danas po školama imamo fizičko vaspitanje kao predmet, ali ni ono ne zadovoljava u potpunosti potrebe djece za kretanjem – kaže Slađana Cvjetković.

Izvor: srpskainfo