Osnovni sud u Banjaluci donio je presudu kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev Đorđa Rađena u kojem je tražio da mu otac ubijenog Davida Dragičevića Davor isplati 5.000 KM zbog povrede ugleda i časti.

Rađen, kojeg je Dragičević javno prozivao više puta zbog, kako je govorio, lažne prijave pljačke njegove kuće za koju su policajci i tužilac okrivili ubijenog Davida, dužan je da plati sudske troškove u iznosu od 924 KM i to u roku od 15 dana.

U obrazloženju se, između ostalog, navodi kako je za ovaj sud nesporno da je Dragičević u periodu nakon pronalaska tijela svoga sina u više navrata Rađena okarakterisao kao jednog od ubica, odnosno saučesnika u njegovom ubistvu, ali da u obzir treba uzeti i druge faktore kao što su vrijeme kada je iznosio te činjenice i da je Rađenovo ime spominjano u zvaničnim izvještajima, prenosi Klix.

Propusti službenika u istrazi

– Notorne su činjenice da je tužilac (Đorđe Rađen, op.a.) policiji prijavio da je, iste večeri kada je pokojni David Dragičević nestao, opljačkana njegova kuća na adresi Velibora Janjetovića u Banjaluci, da su nadležni zvaničnici u svom javnom obraćanju građanima izvršenje ovog krivičnog djela stavili na teret nastradalom mladiću, da bi se kasnije ispostavilo da je došlo do određenih propusta u postupanju ovlaštenih službenih osoba u istrazi, te da za navedenu tvrdnju ipak ne postoje čvrsti dokazi, što je sve skupa kod velikog broja građana, uključujući i tuženog (Davora Dragičevića, op.a.), izazvalo sumnju u postupanje nadležnih organa u ovim postupcima, te je pokrenulo sveobuhvatnu javnu polemiku, tako da je o okolnostima slučaja raspravljano čak i na sjednicama NSRS, a građani su se svakodnevno okupljali na protestima, apelujući na otkrivanje istine o stradanju mladića i izražavajući kritike na račun rada nadležnih institucija.

Prema ocjeni ovog suda, sporno izražavanje tuženog predstavlja iznošenje njegovog mišljenja u vezi s okolnostima ubistva njegovog sina, formiranog na osnovu raspoloživih podataka o toku istrage, i u svjetlu njegovog nezadovoljstva radom nadležnih organa u njenom sprovođenju. Pritom treba uzeti u obzir da se ovo izražavanje odnosi na pitanje od javnog interesa, a ne na pitanja iz privatnog života tužioca, da je autor izražavanja kao otac ubijenog mladića direktno pogođen i oštećen ovim krivičnim djelom, a izražavanje izneseno u vremenu nakon izvršenja istog, kada su u javnosti bile plasirane kontradiktorne informacije o okolnostima slučaja koji je ostao neriješen – navodi se u presudi.

Psihičko stanje tuženog uzeto u obzir

Sutkinja Ana Popadić ističe kako treba imati u vidu da se tužiočevo ime u datom periodu dovodilo u vezu s predmetnim slučajem, budući da se pljačka njegove kuće jedno vrijeme pripisivala pokojnom Davidu, da je spominjan i u zvaničnim policijskim izvještajima, kako je pred sudom izjavio svjedok Branislav Borenović, što ni tužilac u postupku ne spori, zatim da je, kako sam navodi, po nalogu policijskih službenika vršio prikupljanje snimaka nadzornih kamera koji bi mogli poslužiti kao dokaz u istrazi ubistva, te da je nekoliko puta saslušan u policiji i tužilaštvu, i dva puta podvrgnut poligrafskom testiranju u vezi s istragom ubistva nastradalog mladića.

– Prema stanovištu ovog suda, tuženi je na podlozi ovih podataka formirao sopstveni zaključak o tome da je tužilac upleten u ubistvo njegovog sina. S obzirom na njegovu poziciju oca žrtve, razumljivo je da prilikom izražavanja svog mišljenja nije bio u mogućnosti da potpuno objektivno sagleda sve okolnosti događaja, a potrebno je uzeti u obziri njegovo psihičko stanje u vrijeme davanja spornih izjava, na koje su nesumnjivo uticali patnja i bol koje je osjećao zbog gubitka djeteta, koji su dodatno produbljeni nezadovoljstvom usljed činjenice da i nakon dužeg vremenskog perioda slučaj ubistva njegovog sina nije riješen, pa je pod ovakvim okolnostima kod tuženog formirano uvjerenje da su sve osobe čija se imena spominju u vezi s nestankom i ubistvom njegovog sina, među kojima je i tužilac, odgovorne za njegovu smrt – navodi se u presudi.

Sloboda izražavanja ima najviši stepen zaštite

U obrazloženju se naglašava da tolerisanje stavova pojedinaca predstavlja značajnu komponentu demokratskog političkog sistema, i u graničnim slučajevima se ovoj slobodi pojedinca mora dati prednost u odnosu na pozivanje države na važniji interes.

– Prema važećoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, nije moguće dokazivati da li je nečije mišljenje, koje predstavlja stavove ili lične procjene nekog događaja i situacije, istinito ili ne, a ovaj osnovni segment prava na slobodu izražavanja uživa najviši stepen zaštite, pa je tako i odredbama člana 6. stav 1. ZZK predviđen izuzetak od odgovornosti za klevetu u slučajevima izražavanja mišljenja. Istina da sporno izražavanje tuženog sadrži određenu težinu, ali član 10. Konvencije i ZZK ne štiti samo stavove koji se povoljno primaju ili se smatraju neuvredljivima, ili nečim što ne izaziva reakcije, već i one koji mogu da uvrijede, šokiraju ili uznemire, što predstavlja pretpostavke pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, koje su od suštinske važnosti demokratskog društva. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da sporno izražavanje tuženog predstavlja njegov vrijednosni sud, koji nema karakter klevete i ne može se svrstati među slučajeve prihvatljivog ograničenja prava na slobodu izražavanja, a samim tim ne predstavlja ni pravni osnov za naknadu štete koju tužilac potražuje u ovom postupku, tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan, u skladu s citiranim zakonskim odredbama – zaključuje se u obrazloženju.

Na presudu postoji prvo žalbe sa zakonskim rokom od 15 dana, a nadležan je Okružni sud u Banjaluci.

(klix)