Da većina starih zanata odlazi u zaborav, svjestan je i Dušan Kudra, najstariji sajdžija i jedan od rijetkih majstora ovog zanata u Banjaluci, ali kako kaže, o sajdžijstvu ne treba govoriti kao o zanatu koji izumire, jer u okviru njegovog posla skoro svakodnevno dolazi do promjena zbog novina koje se uvode u industriji satova.

Njegova parola glasi: “Dok je ljudi, biće i satova.”

“Zbog modernizacije u svim sferama života, pa tako i kada su satovi u pitanju, sigurno će biti manje posla. Ali dok je ljudi, biće potrebe da se zamijeni baterija, kaiš, razbijeno stakalo na satu… Bez obzira na to da li je sat digitalni ili mehanički, sve navedeno su njegovi sastavni dijelovi i imaju rok trajanja. A znate, čovjek završi zanat, ali tu nije kraj, mora dalje da se usavršava, pa tako i ja”, pojašnjava Kudra.

A ovaj gospodin, koji satove u dušu poznaje 50 godina, od kojih je deceniju nakon završenog zanata radio kao šegrt, a 40 godina ima svoju radnju otvorenu 1979. godine, kaže da se na sajdžijski zanat upisao sasvim slučajno.

“Tih šezdesetih godina prošlog vijeka, tačnije 1966, teško je bilo upisati se na zanat, mnogo teže nego na fakultet. I tada me je očev prijatelj pitao da li bih volio biti sajdžija. Pristao sam i evo me i danas radim to što volim”, kaže Kudra, a na pitanje ima li u porodici nasljednika zanata navodi da ga unuk često zamijeni u radnji, ali da rad sa satovima ipak nije njegovo opredjeljenje.

U Kudrinom dugogodišnjem radu nije se desilo da ne može otkloniti kvar na satu koji mu je neko donio na popravku, a na tome, kako kaže, može zahvaliti znanju, spretnim rukama, ali i alatu, bez kojeg se sajdžijski zanat ne može zamisliti – turpije, pincete, odvijači, lupe…

 “Završio sam zanat i prvih 10 godina radio sam kod starog banjalučkog sajdžije Sabaha. Kada me je prvi put vidio, pitao je: ‘Šta ti znaš da radiš?’ Ja njemu kažem: ‘Dajte mi da nešto popravim, pa ćete vidjeti šta znam.’ Tada je Sabah mislio da sam prepotentan, ali uvjerio se da nije tako upravo kada sam popravio sve što mi je dao u ruke”, prisjeća se Kudra prošlih vremena.

Sve godine koje je ostavio iza sebe u poslu naučile su ga da satovi koje ljudi nose govore mnogo o njima samima.

“Kada pogledaš kakav je sat, koja je marka, koliko je očuvan te da li je oštećen, to najviše govori o onome ko ga nosi. Te sitnice mi odmah kažu koliko taj sat znači tom čovjeku”, kazuje sajdžija i dodaje da i u svijetu satova važi izreka: “Ako ne znaš šta je dobro, znaš šta je skupo.” Navodi da su Švajcarci, uz Ruse i Japance, najbolji proizvođači satova.

Poznati Banjalučani i danas donose satove na popravku, ali Kudra se rado sjeća prošlih vremena, kada su mu mušterije bili tadašnji sportisti grada na Vrbasu, a ponajviše fudbaleri Borca, među kojima i slavni Abid Kovačević.

Na kraju razgovora Kudru su ophrvale emocije te je sa suzama u očima podsjetio na kultnu repliku iz filma “Valter brani Sarajevo”, kada sajdžija odlazeći na zadatak kao ilegalac svom šegrtu kaže: “Dok je ljudi, mjeriće se vrijeme”, te zaključuje da mu je najveća čast i nagrada za njegov rad kada mu mušterije iz povjerenja ostave sat na popravku.

(nezavisne)