Vjerovatno smo barem jedanput u životu čuli svima dobro poznatu tvrdnju “suprotnosti se privlače“, posebno kada su u pitanju partnerski odnosi. Ali, vjerovatno ste isto tako često čuli i da „”vaka ptica svome jatu leti“. Činjenica je da se kod obje tvrdnje jasno uočava da uloga sličnosti u odnosima nije nimalo jednostavna stvar.
U nastavku teksta saznajte što zaista znače suprotnosti u partnerskim odnosima, te koliko su sličnosti zapravo važne kako bi odnos mogao opstati.
Suprotnosti se privlače – što kaže psihologija?
Većina istraživanja iz socijalne psihologije došla je do istog zaključka, a to je onaj koji samo djelimično potvrđuje tvrdnju da se suprotnosti privlače. Drugim riječima, ipak se radije povezujemo s ljudima koji su nam slični, te koji dijele naše vrijednosti i interese. Ali, neki stručnjaci ipak tvrde da bi nas ipak možda više trebale zanimati komplementarnosti.
Sredinom 1950-ih, sociolog Robert Francis Winch tvrdio je da je, kada je riječ o osobinama ličnosti, potpuno nebitno postoji li sličnost već komplementarnost. Na temelju studija supružnika, predložio je da se pojedinci pridruže onima koji posjeduju osobine ličnosti koje im nedostaju. Tako bi vjerovatnije asertivna žena privukla pokornog muškarca, dok bi ekstravertni muškarac privukao introvertnu ženu.
Na primjer, vjerovatno će nas više zanimati ljudi koji su nam slični po pripadnosti (topli ljudi privlačiće iste takve, a hladniji će se vjerovatno bolje slagati s hladnim ljudima) i suprotni po dominaciji i kontroli (dominantni ljudi će vjerovatno privlačiti nekoga ko je pokoran). Međutim, mogli bismo očekivati da će svi, bez obzira na svoju ličnost, više voljeti pozitivne osobine kod drugih ljudi.
S obzirom na to da postoje brojna istraživanja u ovom području, a skladno tome i brojni nedosljedni rezultati, jasno je samo da zadovoljni romantični parovi u svom odnosu iskazuju više sličnosti nego suprotnosti. Ali, to i dalje ne treba nužno značiti da su ti parovi od početka bili jako slični već da su s vremenom poprimili obrasce ponašanja jedni od drugih, što je takođe česta pojava (jer, kako kažu „s kim si, takav si“).
Međutim, ako samo malo bolje laički promislimo o ovoj temi, možemo jasno uočiti da je vjerovatnije da ćemo nekoga upoznati na temelju sličnosti. Na primjer, ako odete na koncert svog omiljenog izvođača i tamo upoznate svoga partnera, to bi onda značilo da već u početku dijelite preferencije prema istoj vrsti glazbe. Drugim riječima, da bismo nekoga uopšte mogli upoznati, trebali bi se nalaziti barem u nekim sličnim okolnostima.
Ali, uprkos nedosljednim rezultatima istraživanja, ako ste odgajani uz Disneyeve bajke, oprošteno vam je ako zaista vjerujete da se suprotnosti uvijek privlače (kao što je to bio slučaj kod npr. Ljepotice i zvijeri). Međutim, čini se da je ideja privlačenja suprotnosti ukorijenjena i u filmskoj industriji. Jedno je istraživanje pokazalo da gotovo 80% ljudi vjeruje u tvrdnju da se suprotnosti privlače, a čini se da u stvarnosti svi dokazi tvrde da je takva privlačnost vrlo rijetka.
Svaka ptica svome jatu leti – jesu li sličnosti ipak važnije?
Psiholog Donn Byrne bio je jedan od prvih koji je proučavao uticaj sličnosti na rane faze partnerskih odnosa, a to je učinio pomoću tehnike fantomskog stranca.
Postupak započinje tako da učesnici popunjavaju upitnik o ličnim stavovima o različitim temama, poput upotrebe nuklearnog oružja. Zatim slijedi faza percepcije osobe u kojoj ocjenjuju (nepostojeću) osobu na temelju odgovora na isti upitnik. Byrne je manipulisao stepenom sličnosti između učesnika i fantomskog stranca, a njegovi su rezultati pokazali da su se učesnici izjasnili da ih više privlače ljudi koji imaju slične stavove kao i oni.
Kako bi objasnio svoja otkrića, Byrne je tvrdio da većina ljudi ima potrebu za logičnim i dosljednim pogledom na svijet te su, u skladu s tim, skloni favorizovanju ideja i uvjerenja koji podržavaju i jačaju tu dosljednost. Ljudi koji se slažu s nama potvrđuju naše stavove i tako zadovoljavaju našu potrebu za dosljednim i logičkim svijetom, dok ljudi koji se ne slažu s nama imaju tendenciju poticanja negativnih osjećaja koji vode prema odbojnosti.
Byrneova rana istraživanja bila su ograničena samo na sličnosti stavova, ali druga su istraživanja sugerisala da postoji i veća privlačnost prema onima koji imaju slične sociodemografske dimenzije.
Na primjer, studije su pokazale da je vjerovatnije da će osobe na društvenim mrežama prije kontaktirati i odgovarati na poruke onima koji imaju sličnu obrazovnu i etničku pripadnost kao i oni te su slične dobi. Međutim, Byrneova kasnija istraživanja su pokazala da je sličnost stavova možda važnija od sociodemografske sličnosti kada je u pitanju formiranje i održavanje odnosa.
Zapravo, ideja da nas više privlače slični drugi nevjerovatno je postojana. Jednom naučnom analizom 313 studija s više od 35 000 učesnika utvrđeno je da je sličnost snažan prediktor privlačnosti, posebno u ranim fazama odnosa te se ne nalaze dokazi koji potvrđuju tvrdnju privlačenja suprotnosti. Toliko je vjerovatno da će nam se svidjeti sličniji pojedinci da su neki psiholozi čak proglasili učinak sličnosti jednom od najboljih generalizacija u socijalnoj psihologiji.
Ravnoteža između sličnosti i suprotnosti
Vjerovatno ste nakon čitanja svih ovih informacija i naučnih zaključaka mogli uočiti da u stvarnosti baš i niste toliko slični sa svojim partnerima. Psiholog Arthur Aron vjeruje da, iako su sličnosti važne, možda ipak postoje neke situacije u kojima one ipak mogu smanjiti privlačnost.
Naime, ljudi takođe imaju potrebu za rastom i širenjem ličnih perspektiva, te je upravo to jedan od razloga zašto uopšte stvaramo odnose s drugima, odnosno kako bismo mogli usvojiti neke kvalitete partnera koje nemamo, a potiču naš rast i razvoj.
Sugestije idu u smjeru da će nas vjerovatno privući oni ljudi koji nude najveći potencijal za naš vlastiti rast i razvoj, a u praksi bi to značilo da će nas vjerovatno na prvi pogled privući oni koji su drugačiji. Dakle, to bi značilo da različitost ponekad može biti privlačna, pogotovo ako vjerujete da postoji dovoljno mogućnosti da se odnos razvije. Ali, zanimljiva je i činjenica da većinu ljudi kod partnera smetaju upravo one stvari, tj. različitosti, koje su ih u početku privukle zato što je po njima njihov partner bio drugačiji i posebniji.
Naravno, sve to postaje komplikovanije kada parovi otkriju neslaganje o nekim temama, a onda pokušavaju svoje stavove „uskladiti“ sa stavovima partnera. To usklađivanje s vremenom prerasta u sličnost, što znači da s vremenom partneri postaju sličniji, te modifikuju svoja ponašanja i stavove kako bi odnos mogao opstati.
Konačno, suprotnosti se ipak ne privlače. Ako se na početku i privuku, ubrzo postanu problem i prva tačka na popisu problema u odnosima. Iako je gotovo nevjerovatno da ćete pronaći osobu koja vam je u svemu slična, važno je naglasiti i da previše sličnosti može rezultirati manjkom ličnog napretka u odnosu i brzim zasićenjem.
Stoga, istinska ravnoteža leži u sličnosti i slaganju u temeljnim vrijednostima, stavovima i razmišljanjima, ali i djelimičnoj različitosti u određenim kvalitetima i vrlinama. Najvažnije od svega je da obje osobe u odnosu žele raditi na sebi i na svojoj vezi, a to podrazumijeva komunikaciju, razumijevanje, brigu i podršku u svim životnim situacijama.
