Sutra počinju finalne pripreme za proslavu Božića…

Pravoslavni vjernici 5. januara slave Tucindan!

Smatra se da je Tucindan tako nazvan, jer se tog dana pečenica (pečenje, životinja za pečenje), odnosno živinče prvo tuklo ušicama sjekire preko grudvice soli u platnenoj vrećici stavljenoj na čelo životinje, pa se onda tako ošamućeno prase ili jagnje klalo. Pečeno prase ili jagnje nazivalo se i “božićnjara”.

Za pečenicu se obično kolje nazime (mlado svinjče) ili jagnje “veselica”, a ima ljudi koji zakolju i ćurku, gusku ili kokošku.

Kokoška, guska, patka ili ćurka, međutim, u mnogim se krajevima ni u kom slučaju ne smiju naći na prazničnoj trpezi zbog vjerovanja da je pernata živina simbol “nazadovanja i rasturanja kuće, jer kljuca i baca zemlju iza sebe”. Tamo gdje se, ipak, kolje za supu, odmah se odbace glava i noge.

Običaj vezan za klanje pečenice ostao je vjerovatno iz predhrišćanskih, mnogobožačkih vremena i vezan za prinošenje žrtvi. Pravoslavna crkva ga je prihvatila i blagoslovila, jer poslije Božićnog posta, koji traje šest nedjelja, jača hrana dobro dođe, pogotovo što su tada izuzetno jaki mrazevi i zime.

Na Tucindan se kolje prase ili jagnje, koje će se peći na Badnji dan, a jesti za Božić.

Na Tucindan, po narodnom vjerovanju, djecu ne valja tući, jer će cijele godine biti nevaljala i bolešljiva.