Januš je imao čistu dušu djeteta, a srce lava. Borio se za djecu do zadnjeg daha, sa njima krenuo u smrt…

Januš Korčak je bio pedijatar pedagog. Pisao je dječje knjige i borio se za prava djece. Godine 1942. dobrovoljno je pratio svoje štićenike iz sirotišta u Varšavskom getu u nacistički logor Treblinka.

Slika je obišla svijet – na platnima, crtežima ili kao statua: muškarac među djecom, najmanje od njih na njegovoj ruci, drugo ga prati držeći ga za ruku, na putu ka nacističkom logoru. U rano jutro 5. avgusta 1942. godine SS-vojnici su ispraznili jevrejsko sirotište u Varšavskom getu.

Na kraju je sam ubijedio SS-vojnike da ga puste da ide zajedno sa djecom.

“U svim jevrejskim getoima u Poljskoj koju je okupirao Hitler, vaspitači, učitelji i ljekari su išli u smrt zajedno sa djecom o kojoj su se starali. To ima veze sa osjećajem odgovornosti tog vremena“, objašnjava biograf Joana Olčak-Roniker u razgovoru za Dojče vele.

Tihi heroj – Januš Korčak

U njenoj biografiji o Korčaku, koja je 2012. objavljena i u Njemačkoj, učinila je vidljivim ljudsko lice “starog doktora” sakriveno iza mita o mučeniku.

“Korčaka bi ljutilo da ga proglase svecem. Njegovo hrabro koračanje u smrt zajedno sa djecom bacilo bi u zasjenak njegov hrabar život“, kaže autorka.

Poljska književnica i scenaristkinja kao dijete je lično poznavala Korčaka. On je bio prijatelj s njenim djedom i babom, izdavačima iz Krakova. Njena majka je neposredno poslije rata napisala prvu knjigu o Korčaku, kako bi dokumentovala njegovo herojstvo.

Januš Korčak rođen je kao Henrik Goldšmit u jednoj dobrostojećoj porodici asimilovanih Jevreja u Varšavi. Goldšmitovi nikada nisu okrenuli leđa judaizmu i živjeli su u vjeri da mogu istovremeno da budu i Jevreji i Poljaci.

Tog ubjeđenja je bio i Januš Korčak. Studirao je medicinu i kasnije je postao ugledni pedijatar. Vrlo rano je morao da izdržava porodicu, jer je njegov otac bio upućen na psihijatrijsko odjeljenje. U to vrijeme, mladi ljekar počinje da piše knjige za djecu.

Pod pseudonimom Januš Korčak, koje će zadržati do kraja života, pobijedio je i na jednom literarnom takmičenju.

“On je poznavao strah i patnju djeteta iz sopstvenog iskustva. To znanje htio je da prenese roditeljima”, kaže biografkinja Joana Olčak-Roniker.

Korčak nikada nije osnovao sopstvenu porodicu. Ipak, 1912. preuzeo je rukovođenje jednog jevrejskog sirotišta u Varšavi, sagrađenog prema njegovim planovima. Ubrzo su dom popunili i pedagozi reformatori, jer Korčakova inovativna pedagogija je još tada bila legendarna.

Njegovi štićenici su bili radosniji i samosvjesniji od djece u drugim sirotištima. Korčak je “svoju djecu” posmatrao kao kompletna bića. U prvi plan je stavljao dostojanstvo djeteta, zahtijevao je individualnost i odlučno odbijao udaranje kao kaznu i prinudu.

Roman za djecu Januša Korčaka

Korčak formuliše prva dječja prava: prije svega je insistirao na pravu djeteta da bude onakvo kakvo jeste, da se poštuje i dobija aktivno, pozitivno razumijevanje i toplotu. Time je postavio temelj za današnja prava djece, sadržana u Konvenciji UN o pravima djeteta. Pod pseudonimom „stari doktor“, 30-ih godina vodi sopstvenu radijsku emisiju na poljskom radiju, u kojoj je sa djecom pričao o djeci.

U sirotištu u varšavskoj ulici Krohmalnaštrase, Korčak je realizovao svoje pedagoške ideje. Tamo je nastao svojevrstan model demokratske dječje republike sa sopstvenom samoupravom, dječjom skupštinom i sudom u kojem djeca sama odlučuju o različitim „kaznama za izvinjenje“.

U njegovom sirotištu nastao je i prvi list koji su pravila djeca – „Mali pregled“. Iznad svijetle zgrade sa prijatnom atmosferom vijorila se zelena zastava „Dječje republike“.

Godine 1940. sirotište je premješteno u Varšavski geto. Korčak je nastavio da ohrabruje djecu i vaspitava ih za budućnost u slobodi. Jedan od očevidaca odvođenja Korčaka i njegovih štićenika iz geta u logor, bio je i jevrejski kompozitor i pijanista Vladislav Špilman.

On u svojim memoarima opisuje kako je ljekar ohrabrivao djecu: “Ići ćete na selo, to je razlog za radovanje”, objašnjavao je siročićima… Sigurno je “stari doktor” i u gasnoj komori posljednjim atomima snage šaputao djeci: “Ništa, ništa to nije djeco”, kako bi svoje male štićenike poštedio užasa prelaska od života ka smrti“.

„Kada se jedno dijete smije, smije se čitav svijet“

Jedno od njegovih najznačajnijih pedagoških djela nosi naziv „Kako voljeti dijete”. Pisao je i romane za djecu, najpoznatiji je „Kralj Maćuš Prvi“, obrazovni roman koji se protivi starateljstvu nad djecom.

Trideset godina poslije njegove smrti – 1972, u nacističkom logoru Treblinka, Janušu Korčaku je posthumno dodjeljena nagrada za mir. Mnoge škole, sirotišta za djecu, ulice i trgovi u cijeloj Njemačkoj nose ime ljekara i pedagoga koji je napisao: „Kada se jedno dijete smije, smije se čitav svijet“.

On je tri puta odbio da spase sebi život.

Prvi put to se dogodilo kada je Januš odlučio da ne emigrira u Palestinu pred okupaciju Poljske, da ne bi Dom siročadi prepustio sudbini na volju uoči strašnih događaja.

Drugi put – kada je odbio da bježi iz varšavskog geta.

Treći put biješe ovako: kada su svi štićenici Doma siročadi bili već u vozu spremnom da krene u logor, Korčaku je prišao jedan SS oficir i upitao ga:

“Jeste li vi napisali „Kralja Matijuša“? Čitao sam tu knjigu u djetinjstvu. Nije loša knjiga. Slobodni ste.”

“A djeca?”

“Djeca nisu. Ali, vi možete napustiti vagon.”

“Griješite. Ne mogu. Nisu svi ljudi nitkovi.”

Poslije ovih riječi o Janušu Korčaku se više ne mora ništa reći, umro je sa “svojom djecom”.

Ostaje nam samo da se podsjetimo njegovih 10 principa vaspitanja:

“Ne očekuj od djeteta da bude kao ti ili kao što bi ti htio da ono bude. Pomogni mu da ne postane kao ti, nego kao ono samo.”

“Ne traži od djeteta nadoknadu za sve što si mu pružio. Dao si mu život, kako bi to moglo da se vrati? Ono će dati život nekom drugome, taj drugi će dati trećem – to je nepovratan zakon zahvalnosti.”

“Ne iskaljuj ljutnju na djetetu, da ti u starosti ne bi bilo gorko parče hljeba. Jer, što posiješ to će i da nikne.”

“Ne gledaj na njegove probleme kao da su zanemarljivi. Život je svakome dat spram njegove snage i zato vjeruj da njemu nije lakše nego tebi, a možda mu je i teže pošto ono nema iskustva.”

“Ne ponižavaj!”

“Ne zaboravi da su najvažniji susreti jednog čovjeka – njegovi susreti sa djecom. Obraćaj više pažnje na njih – nikad ne znamo koga smo to sreli u djetetu.”

“Ne muči sebe ako nešto ne možeš da učiniš za svoje dijete, samo se sjeti: za dijete nije učinjeno dovoljno ako nije učinjeno sve što se može učiniti.”

“Dijete nije tiranin koji je zavladao tvojim životom, nije ni samo plod od krvi i tijela. Ono je dragocjeni pehar koji ti je život povjerio da ga čuvaš i da u njemu održavaš stvaralački plamen. To je oslobađajuća ljubav majke i oca koji ne gaje “naše” dijete nego dušu datu im na čuvanje.”

“Umij voljeti tuđe dijete. Nikad ne čini tuđem djetetu ono što ne bi volio da kogod čini tvome.”

“Voli svoje dijete kakvo god da je – netalentovano, nesrećno, i kad poraste. Raduj mu se u svakom obraćanju, jer dijete je praznik dokle god je s tobom.”