Nenamjerne roditeljske greške često ometaju dječji razvoj. Evo savjeta kako da ih izbjegnete i pomognete svom mališanu da nauči da pravilno govori…

Progovaranje je vrlo delikatan proces na koji treba obratiti punu pažnju. Prva riječ koju dijete upotrebljava sa smislom, obično se javlja oko 12. mjeseca. Da bi dijete progovorilo, potrebno je da ovlada raznim vještinama i stekne neophodno iskustvo.

Aspekt progovaranja možemo posmatrati kroz prizmu motorike, saznanja (iskustva), razumijevanja i emocija.

Dakle, mora da postoji određena motorna zrelost govornih organa, pri čemu mislimo na sposobnost djeteta da usnama, jezikom i nepcima izvodi odgovarajuće pokrete, uz prikladno disanje. Iskustvena strana govora se odnosi na dječiju izloženost govoru, na opažanje zvukova i melodije i ritma govora, slušanje riječi, rečenica i dijaloga i posmatranje sagovornika (mimike, gestova, facijalne ekspresije, smjena sagovornika u dijalogu).  Da bi dijete prikladno upotrebilo riječ u svome izražavanju, neophodno je da je prije toga razumije, odnosno da se ona nalazi u njegovom pasivnom rječniku.

Emocije u potpunosti prožimaju čin govora: dijete govori onda kada je motivisano da nešto saopšti, češće govori ako osjeća da je sigurno i bezbjedno, osjeća emocije drugih kroz melodiju govora i svoje saopštava na taj način. 

Često zanemarimo neki od ovih faktora ili nenamjerno pravimo greške koje djeci otežavaju progovaranje.

Najčešće greške koje činimo i time ometamo dječiji razvoj su:

• Produženo koristimo dudu, dajemo im pasiranu hranu ili ih hranimo. Kada dijete dugo drži dudu u ustima, jezik i usne su pasivne, a pokreti govornih organa nedovoljno zreli. Ako dijete koristi flašu sa dudom onda kada bi trebalo da pređe na upotrebu čaše, ostaje uskraćeno za vizuo-motorno iskustvo i mogućnost odmjeravanja pokreta. Jedenjem pasirane hrane (poslije prve godine),  jezik, usne i zubi bivaju minimalno angažovani i samim tim mišići lica potrebni za govor nisu dovoljno spretni za precizne pokrete. Kada hranimo dijete, umjesto da ono jede samo, onemogućavamo razvoj fine motorike potrebne za govor.

• Tepamo i obraćamo se djetetu umekšanim govorom – moramo biti dobar model za izgovor, jer nas dijete sluša i ponavlja ono što čuje. Ne možemo očekivati da dijete pravilno izgovara glasove, ako je model po kome uči pogrešan.

• Rijetko pričamo sa djecom – u nedostatku vremena kada samo želimo da završimo neku obavezu, zaboravimo da propratimo govorom aktivnost, a to je sjajna prilika za učenje kroz iskustvo. Npr. kada obuvamo dijete govorimo: Daj mi nogu, evo cipele, obuvamo se i idemo napolje, u park.

• Dajemo djeci telefone, tablete ili ih stavljamo pred televizor da bismo mogli da završimo neku obavezu po kući, odmorimo ili da bi dijete pojelo svoj obrok. Prekomjerna upotreba tehnologije na ranom uzrastu izlaže dijete mnoštvu informacija koje ne razumije, a komunikacija je jednosmjerna (televizor, tablet i telefon nisu sagovornici), dijete upija sadržaje i na zvučnu stimulaciju ne mora da odgovori, pa zato kasnije ima problem da učestvuje u razgovoru. Osim toga, melodije govora u crtanim filmovima su uglavnom neprirodne i nekarakteristične za spontanu komunikaciju, pa dijete usvaja pogrešan obrazac; boje su jarke, a slike se brzo smjenjuju, što je intenzivan stimulus za dječiji nervni sistem. Kada su sadržaji na stranom jeziku, može biti otežano razumijevanje na maternjem jeziku, a artikulacija izmijenjena (umekšani glasovi ili njihov izostanak).

• Zapostavljamo značaj muzike i ritma– beba prvo prepoznaje i reaguje na melodiju, a na starijem uzrastu na sadržaj govora. Takođe, melodija se obrađuje u desnoj hemisferi, a sadržaj u lijevoj. Pjevanjem pjesmica i pokretanjem bebinih nogu i ruku u ritmu muzike, aktivira se mozak i sprema za govor.

• Odgovara nam da dijete bude mirno i tiho– lakše nam je da dijete sjedi i gleda nešto, nego da trči i “galami”. Kretanje je hrana za mozak i sve što dijete nauči kroz pokret biva kvalitetnije usvojeno. Pokreti govornih organa spadaju u finu motoriku, a upotreba ruku i sazrijevanje mišića šake djeluje podsticajno na razvoj govora. Dodatno, moramo dozvoliti djetetu da samo izvodi sve aktivnosti koje može (da ne radimo umjesto njega), jer se na taj način podržava pravilan razvoj djeteta.

Često vodimo djecu u prostore sa visokim nivoom buke poput igraonica i tržnih centara- mozak djeteta čini napor da bi razlikovao govor od okolne buke, zbog čega djeca mogu biti razdražljiva, impulsivna, slabije pažnje i lakše se umaraju.

Kada se obraćamo djeci, ne održavamo kontakt pogledom-tako ih lišavamo važnih  neverbalnih informacija koje pomažu u razumijevanju.

 Izražavamo se kao da su odrasli– dijete jeste “mali čovjek”, ali je potrebno da naše obraćanje prilagodimo, a to znači govorimo sporije, naglasimo bitne riječi i biramo jednostavnije pojmove u skladu sa uzrastom. Vremenom ćemo koristiti složenije rečenice, davati više informacija u jednom iskazu i uvoditi nove pojmove.

• Pretpostavljamo da dijete zna na šta mislimo ili o čemu pričamo– tražimo od djeteta da bude “dobro” ili da se “lijepo ponaša”, ali mu prije toga nismo objasnili šta pod time mislimo. Primjera radi: Kada odemo u goste, ponašaj se lijepo, slušaj druge kada pričaju, dijeli igračke, pokupi ih kada završiš i čekaj svoj red. Dobro je da vam dijete ponovi svojim riječima da biste bili sigurni da je zaista razumjelo.

• Zaboravimo da čitamo djeci knjige– priče i pjesme bogate fond riječi, podstiču maštu i razvoj pažnje i pamćenja.

• U želji da djeci pružimo što više, rano ih uključujemo u učenje stranog jezika iako jeste dobro da djeca uče strani jezik, moramo da naglasimo da je bitnije da se formira baza maternjeg jezika, jer to je osnova za sve. Kada je dijete razvilo govor na maternjem jeziku, vrlo lako i sa velikom uspjehom može da nauči i drugi jezik. S druge strane, ako od prve godine sluša više jezika, teže će mu biti da raspozna karakteristike svog jezika i to primijeni u govoru.

• Odgovaramo na potrebe djeteta i prije nego što ono ima priliku da traži – dobro je da pustimo dijete da pokaže željeni predmet, traži gestom ili kaže “daj”.

• Kupujemo previše igračaka Kada ima previše igračaka, dijete ne može ni na jednoj da zadrži pažnju dovoljno dugo, a pažnja je bitna za progovaranje. Treba napomenuti i da razvoju pogoduju jednostavnije igračke, koje traže neku aktivnost od djeteta (da uoči, premjesti, prespe, poveže, ubaci, pokrene, složi).

• Komunikacija je ispunjena negativnim emocijama dijete osjeća sve i reaguje na naš stres, čak i kada mislimo da nije tako. Neverbalna komunikacija prethodi razvoju govora i njegova je osnova i zato treba da obratimo pažnju na našu melodiju, mimiku, gestove i položaj tijela i tako prenesemo značenje obojeno pozitivnim emocijama.

Svrha ovog teksta je da skrenemo pažnju na česte greške koje pravimo, a koje se mogu nepovoljno odraziti na pravilan govorno-jezički razvoj.

Dijete je sposobno da kompenzuje (nadomjesti) dio iskustva koji mu nedostaje, ali ukoliko je više aspekata pogođeno, to mu može predstavljati značajan problem.

Ako uočite da postoje teškoće u učenju i savladavanju govora, obratite se stručnjaku, odnosno logopedu.