Sve je počelo iznenada. Ja izašla iz baš komplikovane veze, diplomirala (farmaciju), počela da stažiram, da izlazim, da se posvećujem sebi. I onda se upoznam sa dečkom s kojim sam počela da pričam i dopisujem se 20 od 24 časa i kažem sebi “Bože hvala ti što si mi poslije toliko životnih promašaja poslao ovakvog dečka”, započinje priču naša čitateljka…
Nismo bili iz istog grada, tačnije ja sam iz grada, a on je 25km od mene. On mi je rekao da je godinu dana mlađi od mene, međutim, nakon 3 mjeseca, kada sam već bila do ušiju zaljubljena u njega saznam da je 5 godina mlađi. To ništa ne bi bilo strašno da ja nemam 25, a on 20, ali Bože moj, već je bilo kasno, vezali smo se jedno za drugo. Provodili smo mnogo vremena zajedno, a onda kad nismo bili zajedno, dopisivali smo se. Ja sam ga mnogo zavoljela i on mene.
Poslije 5 mjeseci smo riješili da pokušamo da se ostvarimo kao roditelji. On je imao posao, a mene je čekao posao u državnoj apoteci za mjesec i po dana, taman sam mislila iz trećeg-četvrtog puta ostanem trudna, radim 4-5 mjeseci i odem na bolovanje. Međutim, nama se posreći i ja iz prvog ostanem trudna.
Našoj sreći nije bilo kraja, bez obzira što ja neću dobiti posao, bez obzira što su mi moji roditelji rekli da griješim, nama je to dijete bilo blagoslov. On je insistirao da se koliko za dva dana preselim kod njega, ali meni je trebalo mjesec dana.
Naš bračni život je bio idealan, počela sam da radim kod njegove majke u firmi, mi nikad srećniji. Idila sve u svemu. Nismo se vjenčali, jer sam ja bila u žalosti za ujakom, a na isti dan te godine je njemu preminuo djeda, tako da je onda on bio u žalosti. I bolje što se nismo vjenčali.
Kada sam bila peti mjesec, ginekolog mi je rekao da imam rizičnu trudnoću i da moram da mirujem i zabranio mi seksualne odnose. On mi je bio podrška u tome, ali ja sam većinu vremena provodila u krevetu i zaspivala najkasnije do 21.00 časa. Bilo je ljeto, on mlad, ja nisam ljubomorna, i svako veče je išao u kafić u naselje, a nakon toga kod najboljeg druga na igrice. Nisam se ljutila, jer nisam željela da ga zatvaram u kuću kad već ja ne mogu da izlazim.
Malo po malo, on je sve kasnije dolazio kući, počeli smo da se svađamo, jer nije imao vremena za mene, radio je puno, dođe kući okupa se i ide u kafić, pa na igrice, a ja sama.
Počeo je i na plivanje da ide, da bi smršao, kako je on govorio. Ja sam znala da je plivanje izgovor i da me je varao. I svaki put sam ga čekala u krevetu kad mi dođe od druge i ćutala sam, jer sam sebe krivila što ne mogu da mu pružim to što mu treba.
I trpjela bih do kraja trudnoće da on jednog dana nije došao kući i rekao da me ne voli i da će se pomiriti sa bivšom djevojkom.
To je za mene bio grom iz vedra neba. U pola noći sam ja spakovala jednu ručnu torbu i vratila se kod mojih roditelja. To je bilo nedjelju dana prije ulaska u osmi mjesec. Tada kreće pakao za mene i moju porodicu. Ja sam smršala sedam kilograma, plakala svakodnevno, živjela u mračnoj sobi, umirala u sebi. Ali, znala sam da u sebi nosim dar od Boga.
On nije znao da me pita kako sam, njegovi roditelje, takođe. Mjesec i po dana ni traga, ni glasa od njega.
Na svim društvenim mrežama potencira kako mu je prelijepo sa starom-novom djevojkom, ja pucam na djeliće. Za to vrijeme meni milion poruka sa lažnih profila, od nje naravno, kako neću roditi živo i zdravo dijete, najgnusnije prijetnje i uvrede.
Ja kroz sve to sama prolazim. Njene drugarice me zovu da mi kažu da vodim računa, da ona posjećuje neku vračaru. Ja kao obrazovana ne mogu da povjerujem u to, ali opet, mislim na dva života i nije mi svejedno.
Nakon mjesec i po dana ja se čujem sa njim da se dogovorimo oko priznavanja djeteta, kada on meni kaže da neće priznati dijete bez DNK testa, što sam ja jako traumatično doživjela i rekla svom ocu koji ga je pozvao i tražio da se sretnu. Kada su se našli, on je bio manji od makovog zrna i rekao je da će priznati dijete. Onda je postao “brižan otac” i pitao me svakodnevno kako sam… dvije nedjelje pred porođaj.
Saznam da je raskinuo sa tom djevojkom, kaže, nije mu to to više. Ona se istripuje da je ostavio zbog mene i opet prijetnje da im se ne miješam u odnos i ostalo. Kao da sam ja njoj nešto uzela, a ne ona meni porodicu.
Da napomenem, moji roditelji su od papirnih maramica, preko kolica, kreveca, garderobe sve kupili. On marke dao nije. Onda sam ja ostala u bolnici, jer sam probila termin. On je došao u bolnicu, vidjela sam mu suze u očima. Nakon dva i po mjeseca susret. Mazi me po stomaku, a meni knedla u grlu. Gušim se u suzama.
Na porođaj sam otišla, samo je majka znala za to. Porađala sam se 10 sati, jedva živu glavu izvukla, ali bukvalno. On nije htio dijete iz bolnice da izvede. Ja dobijem bronhitis, popucaju konci, ušivanje na živo, inficira se rana, užas, i kroz sve to sama prolazim. Majka mi je pomagala 20 dana, koliko je imala odmor. On dolazi prvi put da vidi dijete, bez marke, bez poklona. Nema veze, moj otac mu je sve obezbijedio.
Njegovi roditelji dolaze da vide dijete, donose brdo poklona, plače njegova majka, ali kasno. Ja saznajem da se viđa sa 10 djevojaka, sumnjivog morala. One me sve uhode na društvenim mrežama, ljudi mi svakodnevno pišu s kim se viđa, šta radi. Nož u srce svaki dan. Dijete viđa jednom u 10 dana, pod izgovorom da radi i nema vremena. Dijete se razboli, ja ga zovem da ga vodimo kod ljekara, on ne može, jer vodi van grada neku djevojku na večeru. Nema veze, sama ću. Maleni ima grčeve, non-stop plače, samo na ruke hoće, neće da spava, sama ću. Maleni treba na vakcinu, sama ću. I u krug, sve sama, on povremeno dođe, slika se sa djetetom, izbaci sliku i onda blene u telefon, a ja skakućem sa djetetom.
Prije neku noć je bio, i konačno otvorio dušu. Priznao da me voli, da sve što je radio, radio je u inat meni, da mu je to pomirenje životna greška, da se kaje. Ja plačem kao kiša i on mi kaže da nikad nisam trebala da odem od njega. Da je njemu to bila samo faza i da bi za nekoliko dana sve bilo kao prije. Da sada ne može da se miri sa mnom zbog toga šta će ljudi da pričaju, jer je od mene napravio strašilo kod drugih i pričao kako sam mu branila da viđa dijete. A on, od silnih djevojaka, nije stizao da dolazi. Onda svaki sljedeći put kad dođe grli me, ljubi u čelo, tepa, moji roditelji su pomislili da smo se pomirili. Pokazuje mi poruke kako mu druge djevojke traže da šetaju dijete, meni se srce kida, ali ćutim. Komentarišu mu slike sa djetetom “ljepotani moji”, “medenjaci moji”, ja pucam po šavovima.
Svakim danom je sve teže nositi se s tim. Ja sam odrasla u jako zdravoj porodici, gdje se i dan-danas očeva riječ poštuje i gdje je njegova posljednja.
Tako da, mame, i sve buduće mame, ako imate momke/muževe koji su uvijek tu za vas i koji vas vole do nebesa, cijenite to. Cijenite zdrave porodične odnose. Njegujte ih. Porodica je svetinja. I zapamtite, mi žene možemo sve.
