Njena humansot i hrabrost sačuvale su živote na hiljade mališana u Nezavisnoj državi Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata.
Diana Budisavljević pomalo je nepravedno zaboravljena ličnost u srpskoj istoriji, a njena djela možda i prevazilaze djelo čuvenog Oskara Šindlera, koji je spasio preko 1.100 Jevreja tokom Holokausta i o kojem je snimljen legendarni film „Šindlerova lista“.
Diana Budisavljević rođena je 1891. godine, porijeklom Austrijanka, udata za srpskoh hirurga koji je živio i radio u Zagrebu, bila je humanitarna radnica koja je tokom II svjetskog rata iz zloglasnih ustaških logora pod upravom NDH spasila 15.336. djece.
I dan danas ova akcija spasavanja smatra se jednom od najobimnijih i brojčano najvećih akcija spasavanja iz logora smrti koji su ustanovljeni tokom II svjetskog rata, a koji su odnijeli na stotine hiljada života širom Evrope.
Diana nije znala za strah – beskompromisno i odvažno je sprovodila planove spasavanja djece, uglavnom srpske, iz područja Like i Korduna, ali i iz bosanskih sela. Radila je sa malom grupom ljudi, koji su bili njeni povjerljivi saradnici i koji su zajedno sa njom rizikovali svoje živote, kako bi spasili djecu od terora, gladi, mučenja i sigurne smrti.
Među njenim najodanijim saradnicima bili su profesor Kamilo Bresler, arhitekta Marko Vidaković, sestra Crvenog krsta Dragica Habazin i drugi – ljudi koji su rizikovali sve kako bi spasili živote nevine djece.
Diana je čuvala podatke o svakom djetetu koje je uspjela da spasi – u nadi da će nakon završetka rata djeca moći da se vrate svojim roditeljima ili bar najbližoj porodici. Međutim, uprkos njenim željama, nisu sva spašena djeca uspjela da prežive akcije spasavanja. Naime, uslijed iscrpljenosti, gladi i bolesti umrlo je preko 3000 djece tokom ili odmah po napuštanju logora. Kraj rata uspjelo je da dočeka nešto više od 12.000. Najviše djece spašeno je iz logora Jasenovac i Stara Gradiška.
Ovakve akcije, u tadašnjoj fašističkoj kolaboracionoj NDH bile su opasne i veoma teške za sprovođenje, a posljedice za one koji su ih sprovodili mogle su da budu pogubne.
U dnevniku, koji je vodila, Diana navodi da je sa akcijama spašavanja djece iz logora počela još 1941. godine, na samom početku rata, ali da njeni apeli za pomoć tada nisu nailazili na odaziv, jer su ljudi bili u užasavajućem strahu od streljanja ili da i sami ne završe u logoru. Međutim, uspjela je da nađe nekolicinu istomišljenika i ljudi jednako hrabrih, s kojima je razrađivala planove i logistiku i izvodila akcije spasavanja djece.
Čak i kada bi akcije spašavanja bile uspješne pravi problem bi nastajao gdje i na koji način smjestiti toliko djece u to nesigurno i surovo doba. Većina njih smještana je po različitim hrvatskim porodicama, ali pod uslovom da budu odgajani kao Hrvati i da nikada ne saznaju svoje porijeklo, što se i desilo sa jednim brojem djece. Drugi su smještani po raznim crkvama i crkvenim prostorijama širom zemlje, dok je dobar dio djece završavao u kolektivnim smještajima koji su imali malo bolje uslove od logora. Za hranu i osnovnu higijenu se snalazila, uglavnom od donacija.
Pored rizika da bude uhapšena i osuđena, Diana je rizikovala svoj život i tako što se nekoliko puta, obilazeći logore, ozbiljno razboljela od bolesti koje su u to vrijeme ubijale djecu. Preležala je tifus i prema nekim saznanjima – doživjela tri nervna sloma od kojih se, na sreću, oporavila i nastavila sa radom.
Pred sam kraj rata 1945. godine, Dianini spisi koji su sadržali kompletnu datoteku i popis djece koja su spašena su joj oduzeti od strane OZNA. Time je onemogućena svaka dalja identifikacija djece i njihovo spajanje sa porodicom. Dijana je bila očajna i tada izjavila:“Znamo samo da će sada mnoge majke uzalud tražiti svoju djecu. Strašno rastajanje u logorima, dugogodišnja čežnja za njima na prinudnom radu u Njemačkoj, a sada nikada neće naći svoje najmilije.”
Diana se nakon rata vratila u Austriju, gdje je i preminula 1978. godine, a izvori bliski velikoj humanitarki tvrde da nikada nije željela da govori o svojim podvizima za vrijeme rata, ali i da je snosila strašne psihičke posljedice zbog svega viđenog i preživljenog, od kojih se nikada nije oporavila.
Diana Budisavljević posthumno je odlikovana nagradom Srpske pravoslavne crkve „Carica Milica“ za humanost i plemenitost, čiji je ujedno i prvi dobitnik, kao i brojnim drugim odlikovanjima za hrabrost i humanitarni rad.
Djela Diane Budisavljević, anđela čuvara hiljada djece zahvaćene vihorom surovog rata, nikada ne smiju i neće biti zaboravljena.
Zapratite nas i putem Vibera. Kliknite OVDJE i pridružite nam se! 🙂
