Često ne razumijemo kakav vakum okružuje naše majke i očeve.  Ne razumijemo zašto nas mama zove 5 puta na dan. Zašto tata toliko ulazi u sitnice oko stvari koje ga ne zanimaju. Stari ljudi samo žele da ih neko pita za nešto. Petljaju se u sve kako ne bi izgubili nit.

“Znaš li šta je najgore kod starenja?”

“Šta?”

“To što postaješ nevidljiv.”

Dok ste mladi, vi ste lijepi ili ružni, zastrašujući ili pitomi, privlačni ili odbojni, ali s godinama – sve nestaje. Tada niste ni lijepi ni ružni, jednostavno ste – nevidljivi. Stari.

Stari ljudi su bezimeni svijet.

Ovo je istina. Jedina osobina koju imaju sve bake i djede je starost. Obratite pažnju – o starijoj osobi niko ne govori: On je inženjer ili on je računovođa.  Najčešće čujete da on ima 76 godina ili da je ona napunila 80 godina….

Nakon postizanja određene starosti, broj ljudi koji o određenoj starijoj osobi znaju šta vole, kako žive, šta znaju – naglo se smanjuje.

Njegovi prijatelji, kolege ili su umrli ili su društveno neaktivni. Oni napuštaju kuću samo kada idu do prodavnice i prestaju da se druže jedni sa drugima.

Djeca se druže sa svojim krugom prijatelja, žive u zasebnim kućama, umjesto s roditeljima, komuiciraju sa mobilnim telefonima. Oko starijih ljudi sada žive neke nove, mlađe komšije koji imaju svoje živote. U prodavnici sada rade neke nove, mlađe prodavačice.

Mlade komšije će pozdraviti, u najboljem slučaju pomoći im da donesu stvari do vrata, a šta se dešava iza zatvorenih vrata, nikoga nije briga.

Stari ljudi su bezimeni svijet.

Često ne razumijemo vakum koji okružuje naše stare roditelje. Ne razumijemo majku koja nas zove 5 puta na dan. Ne razumijemo oca koji ulazi u sitnice oko stvari koje se njega i ne tiču. Ali, stari ljudi samo žele da ih neko čuje. Još uvijek žele da se pitaju oko nečega. Boje se da će izgubiti nit.

Ja sam odrastao u kući sa dva ulaza. Mi smo živjeli na jednoj polovini kuće, a u drugoj baka. Ona je bila tu da nas sačeka poslije škole, pomogne oko zadaće, skuha nam ručak, podsjeti nas da se obučemo, zove nas ako se zaigramo sa društvom, a roditelji treba da dođu sa posla.

Godinama, sasvim nesvjesno, mi smo naučili kako da kuhamo ručak, da se oblačimo sami, da sami organizujemo i ispunjavamo svoje školske obaveze. Baki smo prelazili sve rjeđe.

Nismo ni primijetili kako ona stari i polako nestaje. A sada pomislim da nekad ne mogu ni da se sjetim kako se ta žena zove, jer u mojim mislima ona je baka.

Zapratite nas i putem Vibera. Kliknite OVDJE i pridružite nam se! 🙂