Nekoliko dana nakon te noći, ta rečenica mi nije izlazila iz glave. Bila je tako surova na izgled, a u stvari tako mudra i opominjuća.

Život, ovaj kratki, neizvjestan i brzinski kakav jeste, nikada nisam uzimala zdravo za gotovo. Ni ovo trošno i propadljivo ljudsko tijelo nikada nisam zapostavljala i ponašala se prema njemu neprijateljski ili rasipnički. Sasvim suprotno – neko sam ko je uvijek od malih nogu vodio računa o sebi i svom zdravlju, izbjegavala sam sve što se ne smatra za zdravo i što može biti štetno, bilo sada odmah ili štetno za nekoliko godina…

Smatrala sam da i bez poroka, alkohola, cigareta, nezdrave hrane, opijata, previše šećera, čega god… čovjek može da bude srećan, da se zabavi i lijepo provede.

A, opet, nikakve krajnosti, dijete, izbjegavanje bilo koje vrste hrane i izričita odricanja nisu mi bila bliska. Moji preci, uglavnom zemljoradnici, bili su hvalabogu dugovječni, radni i do samog kraja pokretni i sposobni sebe da zbrinu iako su se uvijek skromno hranili, ni u čemu pretjerivali i puno radili. Nepisani i neizgovoreni moto mogao bi nam biti Ršumov stih: Što se kreće, zarđati neće!

Ipak, to veče, za vrijeme trajanja policijskog časa, u jeku pandemije, u bolnicama gdje su primani uglavnom ljudi koji su imali simtome slične ozloglašenom virusu, doktor koji me je primio, izrekao je rečenicu koju ću dugo pamtiti, i koristiti „protiv“ svih svojih prijatelja.

Kažem, protiv prijatelja, ali pri tome mislim za njihovo dobro. Jer, u vremenu u kome živimo, barem ljudi koji mene okružuju uglavnom se liječe sami, uglavnom ne vode puno računa o sebi i svom tijelu i uglavnom posežu za svim nezdravim zanimacijama, a sve pod izgovorom: jednom se živi! Ili, neću da umrem zdrav!

Sa nikad sličnim bolovima u stomaku, dospjela sam u (nekad) renomiranu zdravstvenu ustanovu, a da smo pritom muž i ja zaključali troje djece same u kući, iako se bližila ponoć.

Najmlađe je u tom trenutku imalo 15 mjeseci i još uvijek sam ga dojila. Ali, moje najstarije dijete od 16 godina me je ubijedilo da je bolje da odem, pa makar me i polegli u bolnicu, nego da odem zauvijek.

Poslije skoro dva sata čekanja, primio me je doktor, neobično dobro raspoložen za opšte stanje u bolnici, svijetu i državi. Prvo što je pitao pritiskajući mi stomak, bilo je:

-Da li ste rađali?

-Da – odgovorila sam mu, pokušavajući da ne jauknem od pritiskanja – tri puta, prirodno, bez carskog…

-Tri puta? – Nasmijale su mu se oči, jer osmijeh se pod maskom nije dao vidjeti: Bravo, majka!- rekao je vedro i odmah zatim nastavio, u pola glasa, saosjećajno i sa malo prijekora u glasu: – I, dobro kako ste uopšte smjeli da se razbolite?

Nekoliko dana nakon te noći, ta rečenica mi nije izlazila iz glave. Bila je tako surova na izgled, a u stvari tako mudra i opominjuća. Izašla sam poslije još par sati iz te bolnice bez bolova, sa jednom primljenom infuzijom i prepisanom terapijom i moje stanje nije bilo ni strašno, ni alarmantno, kako je na prvi bol djelovalo, ali ta doktorova rečenica će djelovati još dugo u mojoj glavi…

Stvarno, kako bilo koji roditelj može sebi da dozvoli da se razboli?

Pri tome, znam da baš niko nikada nije želio da se razboli, niti je to odabrao ili priželjkivao.

I svakako, da znam da bolest nikada ne bira, da i moja generacija, ljudi u najboljim godinama (nasmijaće mi se mlađi, to je sada već oko četrdesete) oboljevaju i nažalost umiru od najrazličitijih bolesti. Ali, šta je sa svim onim stvarima koje smo mogli da ne uradimo da bismo bili zdraviji, a nismo? Ili, sa onima koje smo mogli da uradimo? Posebno od trenutka kada smo postali roditelji? Jer, kome ćemo pobogu sutra, nedajbože, ostaviti svoju djecu? Naravno, nađe se uvijek neko rješenje, tu je i bračni drug, neka divna rodbina, sestra, brat, tetka… ali, da li oni mogu u potpunosti da zamijene jednog roditelja koga nema?

Sjetila sam se svih svojih drugarica koje ne idu kod ljekara, neće da čekaju red sa penzionerima, neće da čekaju ultrazvuk mjesec dana, neće da idu kod doktora, jer taj njihov „pojma nema“, neće da idu ni privatno, jer je skupo, i „sigurno je polovina njih kupila diplome“, i „ baš ih briga“ i svih onih izgovora: „nije to ništa“, „moja mama tako čitav vijek“ i „ ja stvarno nemam vremena za toliko čekanja“ i tako dalje, i tako dalje…

Izgovorima nikad kraja! A pri tom, većina njih su roditelji. I dobra većina puši, konzumira alkohol, uglavnom se hrani nezdravo, previše nervira zbog posla, izgaraju na tim poslovima, ne nalaze sebi oduška i, uopšte rečeno, ne vode previše računa o sebi.

I naravno, znam da se i ljudi sa sasvim urednim i zdravim  načinom  života razboljevaju najstrašnije i da će tako uvijek biti, ali zašto mi ne bismo, dok smo iole zdravi, učinili sve što je u našoj moći da sutra ne prebacimo sebi?

Uprkos šali jednog mog kolege: -Neću, ko ti, da umrem zdrav! Ja, sutra kada bih se razboljela od bilo čega, znala bih da nije moja krivica. Ne bih sebi imala šta da prebacim. Moja djeca ne bi možda sutra rekla, to joj je od cigareta, nekretanja, alkohola čega god.

I zato ću, makar „protiv“ svojih prijatelja i ljudi koje volim iskoristiti rečenicu ovog doktora: “Ko ti je dozvolio da se razboliš? Ko ti je dozvolio da učiniš sve da do bolesti dođe?

Da, recimo, prekoračiš brzinu? Da pretičeš preko pune linije? (Ovo, svakako nije bolest, ali može biti gore i od same bolesti…)

Da pušiš, piješ, prejedaš se?

Da sama kupuješ antibiotik, jer poznaješ apotekarku?

Da guglaš simptome na internetu i sam birkaš vitamine?

Da se nezdravo hraniš? ( Da, znam, da su SVE oko nas otrovi…ali, prskano povrće mora biti zastupljeno u našoj ishrani, ali neke druge stvari, gazirane, konzervirane, napunjene aditivima i neprirodno ofarbane, ne moraju, zar ne?

Kako je jednostavno objasnio Majkl Polan: -Nemojte jesti ništa što vaša prababa ne bi prepoznala kao hranu).

Da ne odeš jednom godišnje kod ginekologa (iako se čeka mjesec dana!), na Papanikolau test?

Da ne odeš kod ljekara (koliko god se čekalo, ako nemaš novac za privatnika), za bilo koju sumnjivu kvržicu ili izraslinu, bilo gdje?

Da ne kuhaš sebi obroke, već stalno jedeš brzu hranu?

Da pretjeruješ u bilo čemu?

Da dozvoliš da te bilo ko nervira i stresira bilo da je to šef, svekrva, zaova, drugarica ili bračni drug?

Da zapustiš štitnu žlijezdu? Da sve prepišeš klimaksu?

Da ne liječiš visok pritisak?

Da zanemariš vrtoglavice, probadanje u grudima… bilo šta?

Da  ne šetaš dovoljno, ako već ne treniraš, nisi taj tip ili nemaš uslova?

Da ne nađeš dovoljno vremena za sebe, svoju porodicu, svoje dijete, muža, ženu, prijatelje?

Da nemaš ventil koji prazni negativnosti i onaj drugi, u vidu nekog hobija ili zabave, koji puni baterije?

Ko ti je dozvolio sve to, u ovom kratkom, nepredvidivom, teškom, ali ipak, ipak vrlo često i lijepom životu, sve i ako nisi još roditelj? Jer ako nemaš dijete, neko ima tebe, neko te voli, neko brine za tebe, neko želi da što duže živiš i što duže budeš zdrav?

I nemoj slučajno da koristiš one izlizane izgovore sa početka teksta. Jer, oni su možda pokazatelj da ne voliš sebe dovoljno. Da si ljudsko tijelo koje je savršenstvo Božije (dok je zdravo) shvatio olako.

Znam kakvo je zdravstvo u vremenu u kome živimo, i da niko ne voli da bude bolestan, ali treba se boriti za sebe na sve načine. I najviše se paziti baš dok smo zdravi i mladi. Paziti i na ono što nam truje i tijelo i dušu. A duša, ona je tek posebna priča, i zaslužuje glavnu, ulogu u nekom drugom tekstu…

Zapratite nas i putem Vibera. Kliknite OVDJE i pridružite nam se! 🙂