Osjećaji imaju moć da prizivaju sjećanja, a sjećanja su tu da probude emocije. Najdublje, najčistije, najjače emocije su one koje ostaju duboko u nama iz najranijeg djetinjstva. U periodu do treće ili četvrte godine života, period se deklariše kao period infantilne amnezije, djeca „pamte“ samo emocije.

Produkt tih nezapamćenih godina ste vi, takvi kakvi ste sada iako se ne sjećate tog perioda koji je postavio temelje. Od treće godine djeca imaju živa sjećanja, a na vama je da im ta živa sjećanja budu životne epizode koje vole da repriziraju.

1. Atmosfera u porodici

Djeca pamte odnos partnera u porodici – kako ste se odnosili prema suprugu/supruzi. Gledaju i uče po modelu. Stvaraju sliku šta je to ljubav, šta je zajednica, zajednički život. Možda ne detaljno, ali djeca će se sjećati svake svađe svojih roditelja koju su čuli ili kojoj su prisustvovali. Imala sam priliku da čujem i neke citirane rečenice koje su od doba djetinjstva odzvanjale u podsvijesti. Zar nije ljepše da zapamte kako su mama i tata zajedno spremali ručak, gledali film, krečili sobu, vodili „me“ u park?

Ne zaboravite da djeca pamte i odnos prema starijim članovima porodice, i opet vi birate – „Jao, je l’ se sjećaš kada smo birali cvijeće za bakin rođendan?!“ ….ili „Da, mama i baka su se često svađale“. Isto tako, starija djeca pamte odnos prema mlađim, novoprispjelim članovima porodice – „Kako si lijepo pazio brata/sestru kada je bio/bila mali/mala!“. Ono što svako dijete (koje je imalo) pamti je kućni ljubimac! I svako, baš svako dijete koje je odraslo sa nekom životinjom pamti je i tretira kao ravnopravnog člana svoje porodice.

Svaki odrastao čovjek može da odabere boju kojom bi opisao atmosferu u svojoj porodici – potrudite se da boja koju bi Vaše dijete izabralo bude topla i vesela.

Porodični rituali su neizbrisiv dio iz djetinjstva koji čak i ako tada nije bio omiljeni ostaje urezan zbog nebrojano mnogo ponavljanja. To su tako male i jednostavne stvari poput zajedničkih obroka, filmskih večeri svakog petka, zajedničke šetnje svake srijede i sličnih stvari za koje samo treba malo vremena i volje. Nekoliko puta sam čula nešto poput: „Tada nisam voljela da šetamo svake srijde, nekad me je mrzjelo, ali mi sada baš nedostaje, bilo je prelijepo“.

Svaka porodica ima svoju posebnu atmosferu koja suštinski nepromjenljiva, ali u trenucima nastanka problema i periodima velikog pritiska promijeni svoju formu. Djeca pamte krizne periode u porodicama i načine na koji se porodica nosila sa istim. Ono što im posebno ostane urezano je to kako su se roditelji u tim trenucima odnosili prema njima.

2. Odnos prema njima

Djeca pamte prioritete. Budite uvjereni da će svako dijete da zapamti trenutak kada ste sišli sa stolice usred brisanja prozora da ga zagrlite, porazgovarate sa njim, dodate mu nešto, poigrate se, iako to u tom trenutku nije bilo tako hitno. Svako dijete se sjeća kada mu je jasno stavljeno do znanja da je bitnije od svakog posla. Mjerna jedinica ljubavi je nivo posvećene pažnje, ali pune pažnje, nepodijeljene.

Sve ćete moći da nadoknadite – i opran prozor, popravljen automobil, oprane sudove, raširen veš, poslovni telefonski razgovor, baš sve osim trenutka kada je djetetu trebala maksimalna pažnja, a niste mu je posvetili.

Djeca pamte kako ste ih opisivali u nekom većem društvu. Pamte i to kako ste se odnosili prema njima kada niste sami. Upamte svaki opisni pridjev ili nadimak koji je izazvao emociju – pozitivnu ili negativnu.

To je ono što ih gradi, to je njihovo samopouzdanje i samopoštovanje, jer djeca postaju ono što im kažete da jesu.

Djeca pamte kako su proslavljala rođendane i druge bitne praznike i kada ovo kažem ne mislim na novac koji je u to bio uložen. Gotovo niko mi nije pomenuo poklon koji je dobio kada je bio mali, a da je pri tom mislio na njegovu materijalnu vrijednost. Pamte pažnju – da ste znali šta je ono što oni žele i baš to uradili.

3. Osjećaj sigurnosti

Osjećaj sigurnosti može da bude proizvod atmosfere u porodici i odnosa prema djetetu. Djeca pamte na koji način ste shvatali njihove probleme i kako ste im pomagali da ih riješe.

Osjećaj da su bili sigurni i bezbrižni je najveće bogatstvo ljudskog pamćenja iz djetinjsva koje jedan čovjek može da nosi sa sobom kroz život.

To je ono kada ste uspješno sredili čudovište ispod kreveta, bili tu nakon ružnog sna i mahali rukama kroz vazduh da otjerate te zle i dosadne duhove.

4. Male uspjehe

Djeca svoje male uspjehe pamte kao bitne događaje. Svi veliki ljudi se sjećaju kako i kada su naučili da voze biciklu, da plivaju, da pjevaju, da sviraju neki instrument. Sjećaju se ostvarenja, ali se sjećaju i truda, puta, prepreka, padova i ožiljaka koji su tome prethodili, ali i podrške koju su imali kroz sve to. U pričama se često provlače prvi dan u školi, prvi nastup na nekoj predstavi, prva osvojena nagrada ma iz čega ona bila. Sve su to mali uspjesi puni velikih emocija.

5. „Tehničko“ okruženje i putovanja

Djeca pamte gdje su odrasla. Ovom rečenicom podrazumijevam baš mjesto i okruženje u kome su odrasli. Pamte kuću ili stan, detaljan raspored prostorija i stvari unutar istog. Pamte omiljenu šolju, kašičicu. Sjećaju se svog parkića, svoje ljuljaške i omiljene prodavnice iako na tom mjestu već godinama posluje banka. Sjećaju se putovanja. Ta selektivnost sjećanja kada su putovanja u pitanju mi je jako interesantna – djeca se sjećaju emotivnih doživljaja sa tih putovanja i samo njih prepričavaju živopisno: „Tada sam se prvi put spustio niz veliki vodeni tobogan“.

Sva putovanja ostaju u sjećanju da su postojala, da su se dogodila, ali niko od nas ne može da prepriča svako ljetovanje, zimovanje ili tome slično iz djetinjstva već par dana tih putovanja koja su izazvala duboke emocije kod nas.

Djeca pamte gdje su odrasla. Djeca pamte kako su odrasla.

Pamte sve nešto svjesno i to se prepričava, a ostalo podsvijesno, to postaju i to žive. Ono što mislite da ne vide – vide. Ono što mislite da ne znaju – znaju. Ako nije u domenu njihovog razumijevanja onda osjećaju. Osjećaju svaku emociju, svaku radost, svaki problem samo ne umiju to da iskažu, bar ne u tom trenutku, ali pamte i uče. Frojd kaže: „Dijete je otac čovjek“ i ja bih se složila. Sjećanja iz djetinjstva su ogledalo roditelja.

Zapratite nas i putem Vibera. Kliknite OVDJE i pridružite nam se! 🙂

Autor: Kristina Vukomanović
Izvor: Novakdjokovicfoundation.org