Kada u djetinjstvu dijete nije osjetilo ljubav roditelja i nisu ispunjene njegove emocionalne potrebe, njegova ličnost je razvijena na specifičan način. Evo koji znaci pokazuju da neko nije bio voljen u djetinjstvu.

Iako je istina da je svačije djetinjstvo drugačije – jer su i svi roditelji i djeca različiti – postoje neki obrasci ponašanja koji su zajednički ljudima koji nisu osjetili roditeljsku ljubav u djetinjstvu.
Peg Strip, žena koja kaže da je i sama „nevoljena ćerka“, istraživala je odnos između majki i ćerki, pa i napisala nekoliko knjiga o tome, izdvojila je najčešće efekte koje nedostatak roditeljske ljubavi ostavlja na djecu.

1. Nesigurnost u vezivanju za druge

Stabilni roditelji odgajaju djecu koja osjećaju da ih oni podržavaju i razumiju. Djeca koja su odrasla okružena ljubavlju naučila su da su veze sa drugima stabilne i pune međusobne brige, znaju da je svijet mjesto koje treba istražiti, ali da oko sebe imaju ljude koji brinu o njima. Takva djeca imaju sigurnu bazu.
Sa druge strane, dijete koje su odgajili nepouzdani roditelji, oni koji nisu uvijek bili tu za dijete, smatra da su odnosi sa drugima nesigurni i da ništa nije garantovano. Takvo dijete je odraslo okruženo anksioznošću i gladno je ljubavi, sigurnosti.

Dijete suzdržanih roditelja naučilo je da bude ratoborno, da se oslanja na sebe i izbjegava da se veže za bilo koga. Iako zbog načina na koje je odgajano izbjegava privrženost, jedan dio te, sada odrasle osobe, želi bliskost sa nekim, ali se istovremeno toga užasno plaši.

Ovakvi obrasci odgajanja utiču na ponašanje djece i u odraslom dobu, kao i na njihova prijateljstva i ljubavne veze.

2. Nerazvijena emocionalna inteligencija

Dijete uči o svojim osjećanjima kroz interakciju sa roditeljima. Gestovi majke i oca, njihove riječi i ponašanje uče dijete kako da se smiri kada je uplašeno ili mu nešto ne prija. To ima i ključnu ulogu u načinu na koji će kao odrasle osobe izražavati emocije, kako će ih nazivati, na koji način će se suočavati sa strahovima i negativnim emocijama.
Dijete koje nije bilo voljeno i paženo odrašće u osobu koja ne umije da reguliše emocije – ili će biti pretjerano emotivno ili će oko sebe izgraditi zid. Oba ova obrasca utiču na veze sa drugim ljudima, utiču na to kako će dijete kada odraste nazivati emocije i kako će ih koristiti, a sve su to ključni aspekti emocionalne inteligencije.

3. Poremećen osjećaj sebe

Majčino lice je prvo „ogledalo“ u kojem dijete vidi sebe. Ukoliko na maminom licu vidi odsjaj prihvatanja, otvorene komunikacije kojom joj šalje poruku da je ono dobro baš takvo kakvo je i ono samo će prihvatiti sebe.

Ukoliko roditelji, prije svega majka, ne pokazuju ljubav prema djetetu na ovaj način, već u ono u njihovom „ogledalu“ vidi samo mane i neadekvatnosti, ako ga roditelji ignorišu, ono razvija osjećaj da nije dovoljno dobro. Isto važi za dijete koje roditelji konstantno kritikuju.

4. Nedostatak povjerenja

Da bi odrasla osoba mogla da vjeruje drugima, u djetinjstvu je morala biti naučena da je svijet bezbjedno mjesto, da ljudi imaju dobre namjere, iako ponekad nije sve lijepo i dobro.
Ukoliko dijete odrasta pored nestabilnih roditelja, koja mu ne pružaju dovoljno ljubavi, ako ga često kritikuju, ono uči da su međuljudski odnosi nestabilni i opasni. Zbog toga smatraju da ne treba da vjeruju drugima niti da se na njih oslanjaju.
Ljudi koji nisu bili voljeni u djetinjstvu, koji nisu imali pažnju roditelja, imaju problema sa povjerenjem kasnije u vezama, a posebno sa prijateljstvima.

5. Problemi sa granicama

Roditelji koji vole svoje dijete i brinu o njemu uče ga da postoji zdrava distanca čak i u bliskim prijateljstvima i odnosima. Na primjer, majka neće tjerati dijete na interakciju kada ono nije spremno za to. Njeno ponašanje reflektuje razumijevanje da postoji određeni „lični prostor“ i da svaka osoba ima pravo da se ponekad povuče u sebe.
Dijete koje nije imalo pažnju i ljubav roditelja neće imati nikakve bliske veze sa drugima i željeće komunikaciju na takoreći vještačkom nivou, kako njegova nezavisnost ne bi bila ugrožena. Takvo ponašanje se često razvija kao odgovor na roditeljsko nepoštovanje određenih granica i na njihovu nepouzdanost.
Djeca nametljivih roditelja ne razumiju šta je zdrava distanca i želju prijatelja ili partnera da bude malo sam shvataju kao odbijanje. Oni vjeruju da je interakcija sinonim za ljubav, što je potpuno pogrešno.

6. Toksični prijatelji i partneri

Svi podsvjesno tražimo ono što nam je poznato. Osobe koje su imale brižne roditelje, tražiće i takve prijatelje i partnere. Velike su šanse da djeca u prijateljima i partnerima traže neke osobine svojih roditelja, jer im to uliva neku sigurnost. Oni koji su odrasli u nezdravom okruženju podsvjesno će birati toksične prijatelje i partner, jer će im to djelovati kao bezbjedan izbor, iako nije.
Sve dok odrasla osoba ne prepozna način na koje su ga roditelji povrijedili u djetinjstvu, nastaviće da stvara (lošu) emocionalnu atmosferu u kojoj je odrastalo.

7. Strah od neuspjeha

Niko ne voli neuspjehe, ali su oni sastavni dio života. Ipak, djeca koja su bila voljena i osjećala su se bezbjedno pored svojih roditelja neće zbog neuspjeha smatrati da nisu vrijedna. Naravno, neuspjeh će ih zaboljeti, ali će ga shvatiti na pravi način – kao iskustvo iz kojeg nešto novo može da se nauči.

Dijete koje nije odrastalo u zdravoj sredini punoj ljubavi neuspjeh će doživjeti kao dokaz da ne vrijede, što će potpuno srozati njihovo samopouzdanje.

8. Osjećaj izolovanosti

Svako dijete koje ne osjeća ljubav i brigu roditelja vjeruje da sva druga djeca na svijetu imaju dobre roditelje koji ih vole, maze i paze. Kao rezultat toga, ovo nevoljeno dijete će se osjećati izolovano i uplašeno, pa će čak i nastaviti da se izoluje, jer ga je sramota zbog toga. Nikome neće govoriti o tome.
Više od svega, odrasli ljudi koji nisu bili voljeni u djetinjstvu, žele da imaju osjećaj pripadnosti negdje.

9. Ekstremna osjetljivost

Strah od odbijanja često komanduje svijetom djece koja nisu bila voljena, jer je svako odbijanje i neuspjeh za ovu djecu potvrda da su roditelji „bili u pravu“ — da jesu bezvrijedna.
Njihova osjetljivost je još veća kada ih roditelji ili neko drugi optužuje da su previše osjetljivi, što je najčešća fraza koja se izgovara kod verbalnog zlostavljanja.

10. Konfliktnost

Konstantna potreba za roditeljskom ljubavlju i podrškom, dok dijete istovremeno polako shvata na koji način su ga roditelji povrijedili — time što ga nisu dovoljno voljeli i brinuli o njemu — može da bude uzrok problematičnog ponašanja. Ti osjećaji pothranjuju nesigurnost, zbunjenost, unutrašnje nemire.
Imajte na umu da je prvi korak ka „oporavku“ priznanje. Dakle, da bi neko uticao na svoje ponašanje, mora prvo da prihvati činjenicu da je ponašanje roditelja u djetinjstvu barem dijelom krivo za to i da utvrdi u čemu je tačno (bio) problem.

Zapratite nas i putem Vibera. Kliknite OVDJE i pridružite nam se! 🙂