Da bismo bebi olakšali spontani proces sazrijevanja i učenja kao i uspostavljanje različitih psihomotornih sposobnosti koje se razvijaju, koristimo funkcionalne igračke za stimulaciju. Sama činjenica da je igračka lijepa i ne znači da je podsticajna.

Danas se zahvaljujući mnogim naučnim istraživanjima zna da je novorođenče u prvim danima života sposobno za suptilnu komunikaciju sa okolinom. To nije kao kod odraslih preko čula vida i sluha, jer se ona kasnije razvijaju, već preko kožne osjetljivosti, pa je odatle dodir od izuzetne važnosti. Vremenom se razvija koordinacija očnih jabučica, sluh se izoštrava, beba počinje da hvata i manipuliše predmetima, a onda i da guče i “odgovara” kada joj se obraćamo.

Kada znamo da beba ima sposobnost, ali i potrebu da se igra, uloga odraslih je da joj to omoguće na pravi način stvaranjem odgovarajuće atmosfere i nudeći igračke koje će je motivisati.

Igračka je dobra ako ima tri funkcije:

  • da podstiče upražnjavanje, učvršćivanje i proširivanje sposobnosti na aktuelnom nivou razvoja
  • da omogućava zadovoljenje potreba na prethodnom, regresivnom nivou
  • da podstiče razvoj ka narednim nivoima

Prva bebina igračka od davnina pa do današnjih dana je zvečka. Nekada je to podrazumijevalo kuglu koja zveči kada se protrese, danas su različitih formi, oglašavaju se melodijama i imaju svjetlosne efekte. Ovakve moderne zvečke zbunjuju bebu bombardujući sva njena čula istovremeno.

Prva zvečka treba da bude u obliku kugle prečnika 5 cm na dršci od 10 do 13cm, crvene boje da bi beba mogla da je fiksira i prati. Može da bude i crveno-žuta ili crno-bijela, jer su to kontrasti koje može da uoči. Kada u prvom mjesecu pomjeramo zvečku po horizontali ispred bebinog lica ona će je pratiti do 45 stepeni u stranu.

U drugom i trećem mjesecu, uz veće interesovanje i živahne pokrete, moći će da je isprati do 90 stepeni.  Zvuk treba da bude jasan kako bi se izdvojio u odnosu na naš glas i ostale zvuke koji dolaze iz okoline. Melodije nisu pogodne, jer ne djeluju podsticajno, odnosno beba neće pratiti zvečku dok je pomjeramo na jednu i drugu stranu.

Uloga zvečke u prvim mjesecima je podsticajna, izaziva određeno ponašanje (praćenje pogledom) sa težištem na percepciji. Kroz igru sa bebom praćenjem vidnih i zvučnih stimulansa stimulišemo doživljavanje vlastitog tijela.

Bebe se rađaju sa čvrsto stisnutim šakama zbog refleksa koji savija prste kada dodirnemo dlan. U drugom i trećem mjesecu sve češće otvara šake i opruža prste. Ako joj stavite zvečku u ruku čvrsto će je stegnuti, naglo će je privući ustima i ispustiti. Ovo su refleksne aktivnosti u ranom uzrastu pa otuda takva reakcija, nikako ne znači da se bebi ne dopada igračka.

Druga zvečka koju beba treba da ima je složenija, u obliku kotura, šarena, živih boja (pastelne boje su manje podsticajne).

Krajem četvrtog mjeseca za razliku od refleksnog koji je do tada postojao počinje da se razvija voljni hvat rukom. Ako ponudimo bebi sa starane zvečku u obliku kruga ona će pružiti ruku do nje, uhvatiće je i dovesti do usta. Sa ovim činom beba počinje svjesno da hvata predmete. Sada se mogu dati složenije zvečke, jer se funkcija hvatanja  u petom mjesecu proširuje na opipavanje kada treba ponuditi različite mekane materijale koje će dodirivati rukama. Sa sve većim interesovanjem beba posmatra i premješta zvečku iz ruke u ruku  razvijajući tako koordinaciju oko-ruka. Obavezno nuditi zvečku sa obje strane kako bi se razvijao hvat podjednako i desnom i lijevom rukom. Igrajući se, beba stiče iskustvo koje za nju postaje saznanje, a sve to zajedno za rezultat ima bebin razvoj.

Sa šest mjeseci bebi nudimo kocku i gumene igračke, ali i dalje dajemo zvečke koje ona koristi sve do 10-11 mjeseci. Osim što ima značajnu ulogu u podsticaju određenog ponašanja i  percepcije, a kasnije u razvoju hvata i manipulacije, zvečka pomaže emotivnom razvoju. Dijete će posezati za njom kad god se osjeti nesigurno, u situacijama kada treba da pređe u narednu razvojnu fazu ili u peridima regresije igraće se zvečkama, jer mu to dobro poznato iskustvo daje osjećaj sigurnosti.